Piše: prof. dr Džudi Hačins

Razvijanje jezičkih vještina kod djece možda na prvi pogled ne izgleda kao način za rješavanje problema. Međutim, mnogi različiti izazovi u ponašanju i druge teškoće koje se manifestuju kod djece zapravo su posljedica nedovoljno razvijenih jezičkih vještina. Pri tome, pandemija kovida-19 značajno je povećala broj djece koja u školu kreću s ograničenim jezičkim sposobnostima. Ovo je vidljivo već kod male djece, na primjer dvogodišnjaka, kod kojih su izlivi bijesa česta pojava. Ipak, većina djece do treće godine razvije jezik do te mjere da se mogu nositi s problemima na drugačiji način. Jezik je važan za komunikaciju i razumijevanje drugih, ali je istovremeno i sredstvo za planiranje i organizovanje sopstvenog ponašanja, što je možda i njegova najvažnija funkcija. Na primjer, ako dijete pozove vršnjaka da se igra s njim, a on odbije, upravo će mu promišljanje pomoći da pronađe alternativna rješenja problema. Ta rješenja mogu uključivati traženje drugog partnera za igru, samostalnu igru neko vrijeme, ili posmatranje igre u nadi da će kasnije biti pozvan da se priključi. Međutim, djeca s problemima u ponašanju često ne posjeduju ove vještine rješavanja problema i reaguju impulsivno, bez razmišljanja o tome šta je problem i koja bi mogla biti moguća rješenja. Shodno tome, ako takvom djetetu kažete da ne može da se igra s vama – može se desiti da vas udari.

Zbog toga je razvoj jezičkih vještina od izuzetne važnosti za ovu djecu. Mnoga djeca s problemima u ponašanju ili simptomima ADHD-a sklona su izlivima bijesa iz više razloga:

– kad im se kaže da nešto ne mogu da dobiju;

– kad odbijaju da poštuju instrukcije jer im je ono što trenutno rade zabavnije;

– kad pokušavaju da naprave nešto, poput kule od kockica, a to im ne pođe za rukom.

Iako se ovi primjeri razlikuju, zajedničko im je to što svi zahtijevaju rješavanje problema kroz razumijevanje situacije i oslanjanje na razvijen unutrašnji govor kako bi se došlo do rješenja.

Dijete može odbiti da slijedi instrukcije zato što ga ono što trenutno radi više ispunjava ili zato što uporno traži slatkiše, TV, tablet ili telefon, a roditelj u tom trenutku to ne želi da mu da. Drugi čest primjer je kada dijete gradi kulu, a ona se sruši, pa dijete reaguje tako što frustrirano baca kockice. Na neki način, ovo može biti poziv za pomoć. Iako svi ovi primjeri zahtijevaju različita rješenja, jedno im je zajedničko: za sve su potrebne riječi. U prvom slučaju, dijete treba da nauči da se smiri i prihvati da ne može uvijek da (odmah) dobije ono što želi. U drugom slučaju, dijete treba naučiti da može raditi ono što želi – ali ne odmah, već kasnije, i da mora slijediti instrukcije. U trećem slučaju, dijete treba da nauči da traži pomoć kada naiđe na problem. Sve ove situacije zahtijevaju samoregulaciju, koja zavisi od sposobnosti djeteta da razmišlja o mogućim rješenjima. Zato je podsticanje razvoja jezika ključno za pomoć djeci u savladavanju svakodnevnih izazova koji mogu voditi ka izlivima bijesa.

Prilikom učenja jezika posebno je važno da djeca s izazovima u ponašanju nauče da prepoznaju i imenuju najprije sopstvena osjećanja i ponašanja, a zatim i osjećanja drugih, što su vještine kojima ih mogu naučiti roditelji. Učenje identifikacije osjećanja u početku treba da se fokusira na mali broj osnovnih emocija – sreću, tugu, ljutnju i razočaranje – a njihovo prepoznavanje je prvi korak ka samoregulaciji. Roditelji to mogu podsticati imenovanjem onoga što misle da dijete osjeća (“izgledaš tužno” ili “izgledaš iznervirano”), kao i izražavanjem sopstvenih emocija (“veoma me raduje kada se sjetiš da govoriš tiho u kući”). Postoje i drugi načini kojima roditelji mogu pomoći djeci da prošire svoj jezički repertoar:

– gledanjem slika u knjigama ili novinama i postavljanjem pitanja o tome kako se ljudi na fotografijama osjećaju i da li su se i oni nekada tako osjećali;

– igranjem igara u kojima se prave izrazi lica koje dijete treba da pogodi, ili obrnuto – dijete pravi izraz lica, a roditelj pogađa osjećanje.

Ove aktivnosti podstiču djecu da obrate pažnju na neverbalne znakove ponašanja kod sebe i drugih.

Jedna od veoma djelotvornih strategija za razvoj jezika zove se dijeljenje knjige (na engleskom book sharing), poznato i kao dijaloško čitanje knjiga. Mogu se koristiti i knjige bez teksta, a kada knjige sadrže tekst, roditeljima se preporučuje da ga ne čitaju naglas. Umjesto toga, roditelji se ohrabruju da zajedno s djetetom istražuju sadržaj knjige i postavljaju pitanja koja podstiču dijalog: Šta vidiš na slici? Koje boje prepoznaješ? Šta se dešava na slici? Šta misliš – kako se osjećaju ljudi na slici? Šta misliš da će se dogoditi kasnije? Jesi li se ikad tako osjećao?

U okviru grupnog roditeljskog programa Brižne porodice, koji se u Crnoj Gori sprovodi od 2018. godine, dvije od ukupno 12 sesija upravo su posvećene razvoju jezika kod djeteta. Jedna od njih, pod nazivom Kaži šta vidiš, osnažuje roditelje da tokom vremena provedenog nasamo s djetetom opisuju ono što ono radi: “Bravo! Gradiš tako visok i čvrst zid od tih kockica!” Kad god roditelji opisuju ono što vide, ne samo da podstiču razvoj jezika, već djetetu šalju poruku da obraćaju pažnju na njega i da im je ono što dijete radi važno. Ovo je, istovremeno, i način na koji roditelji jačaju svoj odnos s djetetom. Druga sesija, Imenovanje osjećanja, podstiče roditelje da uče kako da prepoznaju i imenuju osjećanja svog djeteta: “Čini mi se da te to pogađa, da si razočaran… teško je kad tvoji drugari imaju stvari koje ti nemaš.” Verbalizovanje osjećanja pomaže djetetu da ih prepozna i kontroliše. Roditelji se ohrabruju da tokom svakodnevnih aktivnosti postanu svjesni sopstvenih osjećanja i da ih dijele s djetetom. Razgovor o emocijama treba da bude konkretan i u vezi s ponašanjem djeteta: “Nije lako upariti čarape… to zna da iznervira.” U programu Brižne porodice roditelji se podstiču da redovno praktikuju razgovor o emocijama sa svojom djecom.

Postoje čvrsti i argumentovani dokazi da redovno provođenje vremena sa djecom doprinosi razvoju njihovih jezičkih vještina, a time i smanjenju problema u ponašanju – naročito izliva bijesa.

Autorka je profesorka kliničke psihologije, dobitnica nagrade za životno djelo Britanskog psihološkog društva i autorka programa roditeljstva Brižne porodice, koji je, uz podršku UNICEF-a, postao dostupan i roditeljima u Crnoj Gori. Evaluacijom ovog programa u Crnoj Gori utvrđeno je da se nakon njegovog sprovođenja u porodicama bilježi smanjenje grubog i nasilnog roditeljstva, te značajno smanjenje problema u ponašanju djeteta i roditeljske depresije.

Izvor: Vijesti