Sve veći broj djece suočava se deformitetima kičmenog stuba, smanjenom brzinom i drugim posljedicama opšte fizičke neaktivnosti, na što pored ljekara ukazuju i stručnjaci iz svijeta sporta koji rade sa mališanima mlađeg uzrasta. Profesor fizičke kulture mr Ivica Šćepanović, osnivač i trener u dječijem fitnes centru ističe da fizička aktivnost ima presudnu ulogu u zdravom razvoju djeteta, ali da se uz sjedalački način života, zanemaruje njena važnost. Presudnu ulogu u prihvatanju zdravih stilova života imaju roditelji, koji uz lični primjer, kako smatra Šćepanović, mogu uticati na djecu da budu aktivna čak i kada nisu u prilici da im priušte da pohađaju programe sportskih centara i klubova.

“Fizička aktivnost ne smije biti obaveza, već zadovoljstvo – samo tako dijete ostaje trajno povezano sa sportom“, poručuje Šćepanović u u intervjuu Roditelji pitaju, koji udruženje Roditelji realizuje sa agencijom MINA.

“Svakodnevno smo u komunikaciji sa roditeljima kako mlađeg, tako i malo starijeg uzrasta. Međutim, najčešće pitanje koje dobijamo, jeste kad može dijete da počne sa sportskim aktivnostima. Mi radimo već sa uzrastom od tri godine i to je najmlađi uzrast koji može da se uključuju u neke sistematske aktivnosti zato što tek tad postaju polako svjesni da treba da slušaju i neku treću osobu, van porodice i da počnu da sklapaju spoljne veze. Dosta često smo u situaciji da nam roditelji kažu: On ima dvije i po, ali je sposoban kao da ima pet godina. Sve razumijemo, ali postoje i neki drugi segmenti koji moraju da se uzmu u obzir, kako sama emocionalna zrelost djeteta, tako i psihofizičke razvojne karakteristike koje moraju da se isprate da bi dijete u pravom smislu moglo do počne sa vježbama bilo kakve vrste”, pojašnjava Šćepanović, ističući da je iz tog razloga preporučljiv uzrast od tri godine.

To, međutim, kako dodaje, ne znači da roditelji ne mogu da budu aktivni sa mališanim od kako prohodaju, pa čak i prije – aktivnosti su raznorazne.

Šćepanović podsjeća da roditelj uvijek treba da bude taj koji će svojim primjerom da pokaže djetetu kako može da kvalitetno provodi dan i kako može fizička aktivnost da bude dio naše svakodnevnice.

“Uvijek govorim da fizička aktivnost, sport, trening u bilo kojem uzrastu, ne bi trebalo da ni u jednom segmentu bude obaveza djeteta. Onog momenta kada to postane djetetu obaveza, polako krećemo dijete da gubimo iz fizičkih aktivnosti i sporta, odnosno oni polako počinju da gube interes za to”, ističe Šćepanović.

Navodi da onda kada roditelj počne da koristi riječ ”moraš” dijete počinje da stvara otpor.

“Uvijek govorimo da dijete treba da doživljava sve kao igru i zabavu, kao nešto na što može da ide, a ne na što mora da ide. Ako sa druge strane uspijemo da napravimo tu konekciju, odnosno uzročno- posljedičnu vezu sa roditeljem koji je isto tako aktivan, koji propagira koliko je važno sve to i koliko je zabavno, onda imamo srećnog mališana, koji srećan dolazi na trening i još srećniji odlazi zato što zna da je to prije svega njemu korisno, a sa druge strane izuzetno zabavno. Zato uvijek savjet za roditelje da se napravi mala pauza od na primjer 15 minuta ako se dijete odvoji od igre da bi prešlo na neku drugu aktivnost, kako bi se adaptiralo na određenu promjenu”, rekao je Šćepanović.

Osluškivati želje djeteta

Prema njegovim riječima, uvijek treba osluškivati i želje djeteta šta bi volio da trenira, šta mu se dopada, za što pokazuje interesovanje.

“Definitivno najbolje varijante za cjelokupan psihofizički razvoj jesu upravo školice sporta. Zbog toga što ti univerzalni programi sadrže sve segmente ostalih specifičnih sportova, a dijete, do neke desete, odnosno 12. godine, treba da prođe što više tih sportova, što više grana, da bi generalno sjutra moglo ozbiljnije da se bavi nekim sportom, a da mu to nije pritisak”, smatra Šćepanović.

Objašnjava da se u mlađem uzrastu ne može adekvatno odrediti koji bi sport bio dobar izbor za dijete, iako roditelji često očekuju taj odgovor veoma rano. Veoma je važno baš u tom periodu osluškivati želje djetete i za što pokazuje sklonosti.

Ako dijete iz nekog razloga odluči da se, tokom pohađanja školice sporta poslije određenog vremena, oproba u nekom drugom sportu on i njegove kolege, kako kaže, sugerišu roditeljima da to djetetu i omoguće. Smatraju važnim da se djeca oprobaju u što više sportskih grana, kako bi se pronašla u nekoj gdje se osjećaju najprihvaćenijim i koja im generalno najbolje ide.

Ipak, na koji način roditelji treba da osluškuju interesovanja i želje djeteta zavisi i od uzrasta.

“Ako govorimo o uzrastu mlađem od 12 godina, uvijek sam za to da se djetetu da mogućnost da proba što više sportskih grana. I to ne bih rekao da je odustajanje u pravom smislu riječi, već traženje sebe kroz sportske aktivnosti. Dijete će se pronaću u aktivnostima gdje se bude osjećalo prihvaćeno, gdje napravi adekvatne konekcije. Tu će se i zadržati”, pojašnjava Šćepanović.

Autoritet u sportu mora biti, kako smatra on, zdravo izgrađen, ne kroz strogoću, već sa uzajamnim poštovanjem.

“Pravi pedagog mora da zasluži poštovanje prije svega kroz lični primjer, da pokaže djetetu da on živi istim takvim načinom života kao što je onaj koji pokušava da mu prenese. Ako dijete starijeg uzrasta, na primjer sa 13 godina, počne da eskivira treninge iz nekog razloga, onda se roditelj ipak mora uključiti, kako bi pokazao djetetu koji su benefiti i zašto možda ne bi trebalo da odustane na prvu loptu. Ako mu se već sviđalo to od ranije, pa se zadržao određeni period u tom sportu, treba doći do razloga zbog kojeg bi želio da odustane”, rekao je Šćepanović.

Tada roditelj ipak treba da usmjerava dijete, a važno je, smatra on, da ima podršku i stručnog kadra u klubu. Zajednički cilj i roditelja i sportskih radnika ipak bi trebalo da bude, smatra Šćepanović, da djeca budu fizički aktivna i da se bave sportom rekreativno, ako već ne na profesionalnom nivou.

Posljedice nedostatka aktivnosti

“Ekrana je bilo i kada smo mi odrastali. Međutim, razlika je u ograničavanju. Možda su naši roditelji znali malo bolje to da usmjere i da ograniče određene stvari, ali stvarno je drugačije vrijeme bilo. Više su djeca puno provodila vremena napolju, više su se družili, bili ispred zgrada, u dvorištima nego što je to danas slučaj. Međutim, promjena motoričkih sposobnosti kod djece stvarno ima. Lično pripremam studiju za svoj doktorski rad koja podrazumijeva decenijsko praćanje mališana u pravom smislu te riječi od 2016. pa do 2025. gdje se već sad ukazuje da brzina kao genetski predominantno zavisna sposobnost biva sve slabija i slabija iz generacije u generaciju. Kada kažem da je brzina slabija nekih 10% to možda nekome neće zvučati kao alarmantno ili drastično, ali kada iskoristim izraz i kažem da je brzina već genetski 95% uslovljena, to automatski znači da polako uzima maha kad je genetski materijal u pitanju. To su već stvari koje će se teško ispravljati u budućnosti, što znači da i njihovi roditelji negdje propagiraju više taj sedentarni način života. Zato savjet da dok smo an vrijeme moramo svi zajednički malo da se trudimo da mališane što više aktiviramo i da što manje provode vrijeme ispred mobilnih telefona, tableta, igrica… Ne kažem da treba da se ukinu u potpunosti, jer moramo da budemo u koraku sa vremenom. Međutim, postoje načini da ograničimo dijete”, ističe Šćepanović.

Navodi da su i ostale sposobnosti djece, pored brzine, takođe u padu, što se primjećuje već u inicajnim testiranjima, ali se na njih uvođenjem fizičke aktivnosti može uticati.

“Kada je riječ o posturalnim deformitetima i oni su u porastu. Nažalost, kod dosta djece se na sistematskim pregledima ustanovi da imaju skoliozu, kifozu ili ravne tabane. Problem ravnih tabana  ima skoro svaki drugi – znači mališan uzrasta tri ili četiri godine. Kada primijetimo neki od tih problema, mi upućujemo roditelje da odu kod ljekara, koji daje diagnozu i preporuku što treba da se radi. Sa druge strane, mi svakako radimo i te preventivne programe, poput korektivne gimnastike. Tu se prije svega radi prevencija, a onda polako utičemo i na ispravljanje svih tih deformiteta. Imamo i drugu stranu medalje. Imamo roditelja koji očekuje brze rezultate kada su te stvari u pitanju. Brzi rezultati tu ne postoje. Znači jednostavno, taj deformitet nije nastao preko noći i ne može preko noći da se otkloni”, govori Šćepanović.

Ukazuje i na to da postoje neki problem, poput hiperelastičnog stopala, koji se ne mogu korigovati. Sa druge strane, u radu primjećuje i sve veći broj djece sa razvojnim smetnjama iz govorno-jezičkog područja.

“Trudimo se kroz inkluzivni program da prihvatimo što više djece sa tim problemima jer njima je mnogo bitno da budu u takvim socijalnim uslovima i da budu prihvaćeni, da imaju pozitivne primjere ponašanja… I da – fizička aktivnost njima u pravom smislu bude lijek”, ističe Šćepanović.

Prema njegovim riječima, mališanima najviše znači direktno roditeljsko uključivanje u fizičke aktivnosti i nije nužno da dijete ima plaćene treninge nekog sporta.

“U dosta slučajeva biće dovoljno da izvedete svoga mališana, da sa njim vozite bicikl, izađete u šetnju, odete na planinarenje, izađete da šutirate loptu na koš ili gol… To su stvari koje mališanima ostaju, oni pravi istinski momenti sreće koji ih kasnije i zadrže u sportu. Na prvom mjestu roditelj svojim primjerom pokazuje kako to može sve da bude zabavno i izazovno. Samim tim i mališan će to što prije prihvatiti. Ali ako imamo primjer roditelja koji je po čitav dan ispred laptopa, televizora ili ima telefon u ruci onda ne možemo da očekujemo ni od mališana da će da usvoji neku drugi model ponašanja nego upravo taj”, upozorava Šćepanović.

Podrška bez obzira na rezultate

Na pitanje kako u starijem uzrastu djece koja treniraju naći balans između rezultata, odnosno očekivanja i mogućnosti, izbjeći pritiske i omogućiti da se dijete prvenstveno osjeća dobro u svemu tome, Šćepanović kaže:

“Savjet je tu jednostavan. Roditelj na prvom mjestu mora da bude podrška. U pravom smislu riječi – bilo rezultata, ne bilo rezultata. Svaki segment sportski mora da se razumije i mora negdje sa razumijevanjem da se priđe, odnosno da dijete, makar od roditelja, ne osjeća pritisak i da ne odlazi na sportske aktivnosti zarad rezultata. Iako, negdje roditelji moraju da shvate da onog momenta kada dijete uđe u kompetitivni sport, odnosno u takmičarske vode tada polako sport gubi draž igre, polako prelazi u takmičarski sport u pravom smislu riječi”, kaže Šćepanović.

Smatra da zato već sa 12 godina dijete polako treba da se opredijeli za neki specifični sport i da tek onda kreće u takmičarske vode, ali postepeno, korak po korak.

“Ovo govorim iz razloga što imamo sad situaciju da je maltene svaki sport sišao u te dječije vode. Imamo situacije da imamo takmičenje za mališane koji imaju pet godina. Imamo i nemile situacije da čujemo roditelja koji pored terena, prvo naređuje svojem mališanu kako će da igra, pa onda koristi možda i naadekvatan rječnik kada je trener u pitanju, kada je suparnički trener u pitanju, kada je sudija u pitanju…”