Sportski klubovi u kojima treniraju djeca u Crnoj Gori imaju značajnu podršku roditelja, ali su izražena i očekivanja i kritike zbog načina komunikacije i odnosa trenera, izostanka individualnog pristupa, favorizovanja, fokusa samo na rezultate…

To pokazuju rezultati upitnika posvećenog dječijem sportu, koji je izradilo udruženje Roditelji. Ispitivanje roditeljskih stavova dio je projekta “Zdravi odnosi u sportu” koji udruženje Roditelji realizuje u saradnji sa Fudbalskim savezom Crne Gore.

Iako je veliki broj onih koji su zadovoljni uslovima i načinom rada, dio roditelja ukazuje na to da treba smanjiti pritiske na djecu, pedagoški im pristupiti, više sa njima komunicirati i usmjeriti pažnju na zdravlje i razvoj najmlađih.

U anketiranju o dječijem sportu učestvovala su 372 roditelja iz cijele Crne Gore, među kojima 61 % majki i 39 % očeva. Po tome se može zaključiti da su majke aktivnije u komunikaciji i interesovanju za sportske aktivnosti djece. Najviše ispitanika, oko trećina, bila je iz Podgorice, dok su u velikoj mjeri zastupljeni Herceg Novi, Bijelo Polje, Nikšić i Bar.

Oko 40 odsto djece čiji su roditelji ispunili upitnik uzrasta je 8 do 10 godina, a 35 % ima od 11 do 13. Tinejdžeri (14–16 godina) čine oko 15%, dok mlađa djeca i oni stariji od 16 godina zajedno čine oko 10%.
Najčešći sportovi koje treniraju djeca u Crnoj Gori su fudbal (45%) i košarka (30%). Pored njih, zastupljeni su i borilački sportovi, plivanje, odbojka…

Po pitanju trajanja treniranja, anketa pokazuje da 53 % djece trenira duže od tri godine, 28,8 % od jedne do tri godine, dok oko 16 % njih ima manje od godinu iskustva u treniranju.

Zdravlje i ljubav prema sportu ispred rezultata

Kao glavne razloge za bavljenje sportom roditelji su naveli fizičku aktivnost i zdravlje (67 %), socijalizaciju i druženje (44 %), ljubav djeteta prema sportu (41%). Razvijanje sportskih vještina kao motiv za početak bavljenja sportom navelo je 38 odsto ispitanika.

Za oko 9 % odsto razlog je bio njihovo lično roditeljsko uvjerenje da je sport dobar. I ovi podaci potvrđuju da je primarni cilj roditelja i djece da sport bude način za zdrav život i socijalni razvoj, a ne samo takmičarski uspjeh.

Odgovarajući na pitanja kako djeca doživljavaju bavljenje sportom, oko 54 odsto je odgovorilo da uvijek sa radošću i uzbuđenjem odlaze na treninge. Da su djeca većinom motivisana i vesela odgovorilo je oko 34 odsto roditelja, dok je manje od pet procenata navelo da su mališani u početku odlazili na treninge sa radošću, a sada su manje zainteresovani. Da djeca pokazuju otpor i nezainteresovanost kazalo je 3,5 odsto ispitanih roditelja.

Trećina djece ponekad osjeća pritisak

Rezultati upitnika su pokazali da preko 80 % djece vrlo često ili često dijeli svoje utiske sa roditeljima nakon treninga. Povremeno to radi 13,7 %.

Na pitanje da li primjećuju da dijete osjeća pritisak u vezi sa sportskom aktivnošću  oko 5 % roditelja smatra da njihovo dijete često osjeća pritisak. Da se to dešava ponekad kaže oko 30 odsto roditelja, dok 64 % tvrdi da se to ne dešava.

Da djeci na treninzima najviše prija osjećaj napretka i učenja novih vještina smatra oko 52 % roditelja, a gotovo isti procenat je i onih koji su odabrali odgovor “zabava i druženje sa vršnjacima”. Takmičarski duh i izazovi najviše privlače 48 odsto ispitanika, a pohvale i prepoznavanje truda su najvažniji za njih 42 %.

Podrška i motivacija od trenera mnogo znači, iz ugla roditelja, za 42 procenata djece.

Skoro 38 odsto roditelja primjećuje da njihovoj djeci na treninzima ne prija strah od greške ili neuspjeha, odnosno 29 odsto kao negativno ističe kritike ili neprimjerene komentare od trenera/vršnjaka .

Umjesto povišenog tona više strpljenja

Više od 60 odsto roditelja smatra da je komunikacija sa trenerima dobra ili odlična, dok skoro trećina vidi prostor za poboljšanja. Iako manji broj roditelja doživljava komunikaciju kao lošu ili vrlo lošu, mnogo ej više onih koji su u odgovorima na pitanja otvorenog tipa iznijeli zamjerke na ponašanje i način rada trenera.

Da treneri djeci pružaju nedovoljno podrške i motivacije smatra više od osam odsto roditelja, dok skoro petina njih navodi da je individualni pristup nedovoljan i da djeca dobijaju samo osnovnu podršku.

Veliki broj roditelja, koji su ispunili upitnik, istakao je da im se dopada to što treneri njihove djece imaju pedagoški pristup – razumiju mališane, uče ih kroz strpljenje i poštovanje, prilagođavaju pristup uzrastu i ne prave pritisak zbog rezultata. Posebno cijene to kada se sva djeca tretiraju jednako, bez favorizovanja, i kada se svakom od njih daje šansa da pokaže svoje mogućnosti.

U odgovorima na pitanje šta im se dopada u klubovima gdje treniraju njihova djeca veoma često se pominju red, rad i disciplina.

Iz odgovora u slobodnoj formi proizilazi da roditelji cijene trenere koji znaju da održe autoritet, ali na zdrav način – bez vikanja, vrijeđanja ili ponižavanja. Najprihvatljivijim smatraju balans između strogosti i podrške.

Motivisati djecu i kada griješe

Roditelji ističu koliko je važna stalna motivacija, ohrabrivanje i podrška djeci – i kada pogriješe i kada uspiju. Posebno se cijeni što treneri kritikuju konstruktivno, ali i kada pohvaljuju i podstiču djecu da daju svoj maksimum.

Često se u odgovorima roditelja navodi da je značajno to što treneri imaju otvoren, prijateljski i pristupačan odnos sa djecom. Roditelji prepoznaju značaj pozitivne komunikacije, razgovora i povjerenja koje se gradi između trenera i djece.

Veliki broj ispitanika kaže da im se dopada kada se trener ponaša “kao roditelj”, da osim što uči disciplini i timskom radu, pruža djeci i toplinu, razumijevanje i sigurnost.

Iako su pozitivni komentari dominantni, nekoliko ispitanika istaklo je ozbiljne zamjerke. U tom dijelu prednjače komentari zbog favorizovanja pojedine djece (često djece trenera ili njihovih prijatelja), narušene komunikacije (vrijeđanje, ruganje), pretjeranog fokusa na rezultat i biznis, umjesto na razvoj djece.

Najznačajnije u stavovima roditelja jeste da oni kod trenera najviše cijene pravednost, pedagoški pristup i ljudski odnos prema djeci. Roditeljima, bar kako navode, nije najvažnije da djeca pobjeđuju, već da treneri pokažu stručnost, strpljenje, disciplinu, ali i podršku i ljubav, kako bi djeca kroz sport učila vrijednosti koje će nositi u životu. U odgovoru na pitanje šta bi promijenili u načinu na koji treneri komuniciraju i rade sa djecom većina roditelja je imala isti odgovor – ništa, ali je određen broj bio i onih koji su imali predloge za poboljšanje. Najčešća primjedba se odnosila na preveliki fokus na rezultate. Roditelji očekuju da treneri treba da stave razvoj i uživanje djece ispred pobjeda. Naglasili su da pritisak i kritike mogu negativno uticati na djecu.

Individualni pristup djeci

Odgovarajući na pitanje šta bi voljeli da se promijeni u odnosu trenera i nadležnih u klubovima i sportskim školama u kojima treniraju njihova djeca, mnogi ističu da je potrebno više individualnog rada I komunikacije sa djecom, umjesto treninga samo u velikim grupama. Naglašavaju i potrebu da treneri prepoznaju različite ličnosti djece, mogućnosti i način kako da ih motivišu.

Iz tog razloga, ističu i potrebu organizovanja pedagoške obuke i savladavanja osnovnih psiholoških vještina. Smatraju da dobar trener mora u očima djece biti mentor, pedagog i uzor, a ne samo sportski stručnjak.

Govoreći o organizacionim problemima u klubovima u kojima treniraju njihova djeca, roditelja su najviše zamjerki imali na prevelik broj djece u grupama, što, kako ocjenjuju, smanjuje kvalitet rada. Navodi se i da neki treneri nisu dovoljno školovani ili su neprofesionalni, a roditelji osjećaju da je novac važniji od djece.

Pojedini roditelja smatraju da su iznosi članarina previsoki, kao I da ne postoji kontrola rada klubova.