U Prvoj srednjoj stručnoj školi u Nikšiću, pojedini đaci “uzeli su stvar u svoje ruke” i bore se protiv vršnjačkog nasilja kako bi doprinijeli boljitku društva. Ti učenici postali su edukatori o vršnjačkom nasilju, a zanimljivo je da se među njima nalaze i oni koji su bili nasilni i maltretirali su druge. Uz pomoć tamošnje stručne službe shvatili su uzroke svog lošeg ponašanja, nakon čega su osjetili potrebu da pomažu drugima i u tome bilježe dobre rezultate…

Nadležni se godinama bore protiv vršnjačkog nasilja i pozivaju da se uključe svi akteri društvene zajednice, jer se taj problem može riješiti samo zajedničkim djelovanjem. Kroz istraživanja se sabira statistika i kroje politike da stanje bude bolje. Djeca u anketama saopštavaju da se ne osjećaju sigurno, da trpe verbalno, emocionalno i fizičko nasilje, i to najučestalije tokom proteklih mjeseci. S druge strane, donosioci odluka potežu za raznim mjerama – zaposlili su zaštitare u školama, kako bi se povećao stepen bezbjednosti, asistente koji se uključuju u rješavanje raznih konflikata…

Na kraju, svaka škola se bori sa ovom pojavom kako zna i umije, na što je nedavno ukazala i pedagoškinja u Prvoj srednjoj stručnoj školi u Nikšiću Marija Draganić Vulanović, zahvaljujući kojoj su se tamošnji đaci ohrabrili da budu edukatori o vršnjačkom nasilju.

Pobjeda je razgovarala sa učenicima, edukatorima – Konstantinom Markovićem i Jovanom Stojanović, kao i sa psihološkinjom Adrianom Pejaković, koja je iz stručnog ugla sagledala aktivnosti ovih mladih ljudi…

Bio žrtva nasilja

Učenik Konstantin Marković odlučio je da se uključi u edukaciju o vršnjačkom nasilju, jer je i sam prošao kroz iskustvo verbalnog nasilja i zna koliko može da povrijedi i utiče na samopouzdanje. Edukacija mu je pružila priliku da svoje iskustvo pretvori u nešto korisno i da pomogne drugima da se ne osjećaju sami i bespomoćni kao što se on nekada osjećao.

“Presudan je bio period kada sam bio izložen uvredama i ponižavanju od vršnjaka. U tom trenutku sam potražio pomoć pedagoško-psihološke službe i uprave škole, koji su reagovali profesionalno i sa puno razumijevanja. Taj proces mi je pomogao da povratim osjećaj sigurnosti i shvatim koliko je važno reagovati na nasilje”, rekao je on.

Kada je počeo da drži radionice o vršnjačkom nasilju bio je uzbuđen, ali i pomalo nesiguran. Najveći izazov bio mu je kako da govori pred drugima o temi koja ga lično pogađa. S vremenom je stekao samopouzdanje i shvatio da upravo iskrenost i lično iskustvo daju snagu porukama koje šalje.

Više empatije

“Radionica je interaktivna i zasniva se na razgovoru, primjerima iz svakodnevnog života i grupnim aktivnostima. Trudim se da učenici slobodno izraze mišljenje i osjećanja, bez straha od osude. Važno mi je da shvate da nasilje nije šala i da uvijek postoji način da se problem riješi uz podršku odraslih. Reakcije učenika su uglavnom pozitivne. Mnogi se nakon radionica javljaju sa pitanjima ili žele da podijele svoja iskustva. Primijetio sam da su učenici otvoreniji, empatičniji i spremniji da prijave nasilje ili da stanu u zaštitu drugoga”, kaže Konstantin.

Priznaje da je do sada na razne načine pomogao đacima…

“Jedan učenik mi se povjerio da trpi uvrede u školi, ali da se plaši da to kaže nastavnicima. Razgovarali smo, a zatim smo zajedno uključili pedagoško-psihološku službu. Problem je riješen na miran i efikasan način, a učenik je danas mnogo sigurniji i zadovoljniji u školi”, istakao je on.

Prema njegovim saznanjima, djeca koja čine vršnjačko nasilje objašnjavaju da nijesu svjesni koliko njihove riječi povređuju ili i sami imaju lične probleme.

“Važno je da čuju da nasiljem ne rješavaju svoje probleme i da postoji drugačiji način da iskažu nezadovoljstvo. Poruke o empatiji, odgovornosti i posljedicama ponašanja su ključne”, rekao je on.

Dešava se da čuje i negativne komentare od djece zato što je edukator o vršnjačkom nasilju, pa ističe da se trudi da ostane smiren i da ne shvata komentare lično.

“Naučio sam da negativni komentari često dolaze iz nerazumijevanja. Ako je potrebno, razgovaram sa pedagogom ili psihologom škole i uvijek znam da imam njihovu podršku… Uloga edukatora mi je donijela samopouzdanje, osjećaj lične vrijednosti i svijest da mogu da napravim pozitivnu promjenu. Naučio sam kako da bolje komuniciram, slušam druge i reagujem u teškim situacijama”, rekao je Marković.

Rješenje

On smatra da vršnjačko nasilje možemo spriječiti ako učimo da slušamo jedni druge, reagujemo na vrijeme i ne okrećemo glavu od problema. Podrška, razumijevanje i saradnja učenika, škole i porodice su, prema njegovim riječima, ključni da bismo stvorili bezbjedno i podržavajuće okruženje za sve.

A učenica Jovana Stojanović postala je edukatorka vršnjačkog nasilja, jer je shvatila da je važno da se čuje glas svakog djeteta, čak i onih koji su tiši. Iako je uvijek imala svoje mišljenje, nije ga često iznosila. Edukacija joj je pomogla da shvati da njen glas ima vrijednost i da oni koji imaju kapacitet da pomognu drugima to uvijek treba i da rade.

Stojanović objašnjava da se nije desio nijedan konkretan događaj koji je motivisao da bude edukatorka, već je preovladao osjećaj da često zna odgovor ili ima ideju za rješavanje izazova, ali da se povuče jer se boji kako će drugi reagovati.

“Tokom radionica sam vidjela da su razlike među nama normalne i da je u redu reći šta misliš, čak i kada se ne slažeš sa drugima. Najveći izazov mi je bio da govorim pred drugima i da se ne povučem. Ali uz podršku vršnjaka i pedagoškinje koja je vodila radionice, postepeno sam stekla sigurnost i danas mi je mnogo lakše da se javim i iznesem svoj stav”,  navela je ona.

Nema ismijavanja

Za radionicu koju vodi kaže da je to mjesto gdje svi slobodno mogu da govore. Kroz razgovore, primjere i igre uče šta je vršnjačko nasilje i kako da ga prepoznaju, te joj se posebno dopada što se uvažava mišljenje svakog učenika i niko se ne ismijava.

“Primijetila sam da učenici pažljivo slušaju i da se sve više uključuju u razgovor. Neki su mi rekli da su se prepoznali u pričama koje sam ispričala. Vidim da su tolerantniji i spremniji da saslušaju tuđe mišljenje. Pomogla sam drugarici koja se nije usuđivala da kaže kada joj nešto smeta. Nakon razgovora i radionica, ohrabrila se da se obrati odjeljenjskom starješini, profesorima. To mi je pokazalo koliko je važno imati hrabrost da se govori… Djeca često kažu da nijesu razmišljali o tome kako se drugi osjećaju ili da su mislili da je to šala. I ne razmišljaju kakve posljedice može izazvati njihov postupak. Važno je da čuju da riječi mogu da povrijede isto kao i djela i da svi imamo odgovornost prema drugima”, istakla je Stojanović.

Benefiti

Uloga edukatorke joj je donijela samopouzdanje i hrabrost. Kaže da je naučila da slobodno iznosi svoje mišljenje, da poštuje druge i da vjeruje u sebe. Sada se češće javlja na času i osjeća se sigurnije među vršnjacima.

“Mislim da moramo učiti da slušamo jedni druge i da poštujemo različitosti. Kada svako dobije priliku da govori bez straha, manje je nasilja, a više razumijevanja i podrške. Neophodno je širiti svijest o kulturi nenasilja na način koji omogućava da djeca shvate posljedice svojih postupaka”, poručuje Stojanović.

Nedavno je njihova pedagoškinja Marija Draganić Vulanović na forumu o vršnjačkom nasilju ukazala na važnost uloge ovih mladih edukatora, te je tada poručila da ne zatvaraju oči pred raznim izazovima i da se trude da suzbiju pojavu vršnjačkog nasilja.

Pobjeda je o projektu koji vode mladi edukatori vršnjačkog nasilja razgovarala i sa psihološkinjom Adrianom Pejaković, koja često sagledava i prati razne pojave nasilja u našem društvu.

Ona ističe da je važno da ovakvi procesi budu pažljivo vođeni i podržani od stručnjaka i škole, kako bi se izbjegla dodatna viktimizacija ili površna poruka “svi smo isti”.

“Ali ako su dobro strukturirani, ovakvi primjeri ne samo da smanjuju nasilje, već kod djece razvijaju empatiju, odgovornost i osjećaj da imaju moć da utiču na svoju zajednicu. To je lekcija koja daleko nadilazi temu vršnjačkog nasilja i tiče se načina na koji učimo djecu šta znači biti čovjek među drugima”, rekla je Pejaković.

Niko nije trajno zarobljen u svojoj najgoroj ulozi

Psihološkinja Pejaković ističe da u praksi često vidimo da djeca koja su vršila nasilje nijesu “rođeni nasilnici”, već djeca koja su i sama u nekom trenutku bila bez adekvatnih modela kako da se nose sa sobom i drugima.

“Kada takvo dijete dobije priliku da razumije sopstveno ponašanje, da vidi njegove posljedice i da preuzme aktivnu ulogu u popravljanju štete, tada se dešava ono što je suština prevencije, a to je promjena iznutra, a ne puka zabrana spolja. Vršnjačka edukacija ima posebnu snagu upravo zato što poruke dolaze iz istog razvojnog svijeta, istim jezikom i bez distance autoriteta odraslih, koji djeca često doživljavaju kao „nekoga ko ih ne razumije“,  rekla je Pejaković.

Objašnjava da kada dijete koje je bilo žrtva nasilja govori o svom iskustvu, ono daje glas onima koji se još ne usuđuju da govore; a kada dijete koje je nekada vršilo nasilje preuzme odgovornost i stane u ulogu edukatora, to šalje snažnu poruku da promjena jeste moguća i da niko nije trajno zarobljen u svojoj najgoroj ulozi.

Izvor: Pobjeda