“Vježbam da postanem kameleon”, rekla je Ana Luna prije tri godine svojoj mami, Leili Batelić.
Leila, Brazilka koja živi u Crnoj Gori, počela je da zapisuje duhovite izjave svoje ćerke kada je imala šest godina. Željela je da sačuva dio njene mašte i pogleda na svijet, a jedna od tih dosjetki postala je inspiracija za slikovnicu Lunaleon, koju su izradile zajedno. Digitalna verzija je završena, a sada traže način da slikovnicu odštampaju i predstave prvim čitaocima.
Leila kaže da je njena ćerka uvijek bila duhovita, nepredvidiva i puna ideja.
“Kada bi je neka tema zainteresovala, dolazila je do odgovora i rješenja koji meni nikada ne bi pali na pamet. Shvatila sam da želim da sačuvam te trenutke. Situacija sa kameleonom bila mi je posebno smiješna, jer je Luna bila potpuno ozbiljna. Tokom ručka stavila je komadić pršute na jezik, pa ga je isplazivala i uvlačila, zajedno sa pršutom, kao kameleon. Na moje: Nemoj da se igraš hranom, odgovorila je: Vježbam da postanem kameleon! Nisam mogla da prestanem da se smijem. Bilo je to najneočekivanije opravdanje za igranje hranom”, prisjeća se Leila.
Odmah joj je rekla da će to zapisati, kako bi jednog dana mogle da napišu knjigu.
“Tako je to od početka postalo nešto naše, zajedničko. Ideja je živjela sa nama od tada, ali sam tek ove godine počela ozbiljno da radim na slikovnici”.
Ime i izgled glavnog junaka smislila je Luna, koja je nastavila da sa mamom smišlja priču.
“Još tada, za stolom, glasno je objavila: Ja sam Lunaleon! Tokom naredne tri godine povremeno bi se sjetila Lunaleona i ponovo bismo razgovarale o tome. Izgled lika je takođe njena ideja. Željela je da Lunaleon bude u duginim bojama. Kada sam, koristeći jednu njenu noviju fotografiju kao referencu, uz pomoć vještačke inteligencije napravila prikaz lika, njena reakcija je bila: To sam ja! Bila je baš iznenađena i srećna”, prisjeća se Leila.
Dodaje da je Luna željela da se u priči pojavi i njihov pas Bundeva, a zamislila je i kako bi izgledao kada postane Bundileon.
“Zaplet oko magične transformacije razvila sam ja. Nijesmo zajedno pisale svaku rečenicu – ja sam oblikovala priču, a Luna je donosila svoje ideje, želje i komentare. Vrlo jasno kaže kada joj nešto nije kako je zamislila. Kada je vidjela moj lik u knjizi rekla je da ne liči na mene. Uglavnom je zadovoljna rezultatom i jedva čeka da knjigu drži u rukama”, priča Lunina mama.

Sačuvane uspomene
Proces stvaranja slikovnice ju je, između ostalog, učio da ostane usmjerena na jedan cilj.
“Želim da iza sebe ostavim nešto opipljivo što mogu da podijelim sa svojom ćerkom, a što ona jednog dana može da podijeli sa svojom djecom i budućim generacijama”, govori Leila.
Kod Lune je, kako kaže, još jasnije vidjela koliko obraća pažnju na detalje i koliko precizno zna šta želi.
“Ponekad je nestrpljiva ili usred razgovora odluta na sasvim drugu temu, ali ima vrlo jasnu sliku onoga što je zamislila. Shvatila sam i da vjeruje da ja mogu da napravim sve što ona zamisli. Kada rezultat nije baš onakav kakav je očekivala, zna da se razočara. Kroz taj rad bolje upoznajem i nju i njena očekivanja. A možda mi je najvažnija pomisao da ono što sačuvam iz njenog djetinjstva može jednog dana obogatiti i život nekog drugog djeteta. Naš mali trenutak za stolom može postati priča koju će druga porodica zajedno čitati”, ističe Leila.
Tokom zajedničkog rada, najljepši trenutak je bio kada je konačno vidjela sve stranice sastavljene, sa provjerenim detaljima, i mogla da prelista cijelu knjigu. Poslije toliko rada, njihova ideja je dobila oblik.
“Najteži dio je pronaći sredstva i način da knjiga dođe do čitalaca. Tu su sati i sati za računarom – dizajn, dorade, stalne provjere, dokumentacija i istraživanje autorskih prava i postupka izdavanja. Dodatni izazov mi je bio da, kao strana državljanka koja živi u Crnoj Gori, razumijem administrativne korake za izdavanje knjige i pripremim potrebnu dokumentaciju. Poslala sam i mnogo mejlova bibliotekama, knjižarama i drugim ljudima koji rade sa djecom, u Crnoj Gori i inostranstvu, tražeći iskrene utiske o knjizi. Digitalni primjerak postoji, a sada pokušavamo da obezbijedimo štampanje i napravimo prve korake ka distribuciji”, ističe Leila.
Slušati šta djeca govore
Roditeljima bi predložila da imaju pri ruci jednu svesku i zapisuju ono što njihova djeca govore, naročito dok su mala.
“Smiješne, neobične, važne i naizgled sasvim nevažne stvari. Ponekad dijete kaže nešto što nam u prvi mah zvuči nepovezano. Kasnije, kada pažljivije slušamo i posmatramo, možemo primijetiti da možda pokušava da nam govori o velikim osjećanjima za koja još nema prave riječi. Ti zapisi mogu da budu povod da nešto pitamo, bolje razumijemo dijete i pomognemo mu da izrazi ono što ga muči ili zbunjuje. A mogu da sačuvaju i njegov humor, maštu i način na koji vidi svijet”, poručuje Leila.
Jednog dana to može biti, smatra ona, dragocjena porodična uspomena, a možda i knjiga.
A iz ugla sada devetogodišnjakinje, Ana Luna ističe da joj je tokom stvaranja slikovnice najzanimljivije bilo kada su pravili slike.
“Bilo je i smiješnih grešaka. Na jednoj slici Bundeva je imala tri šape, a ja šest prstiju, pa na drugoj ja dva prsta! Raša je to sve ispravio”, kaže Ana Luna.
Ilustracije su kreirane uz pomoć vještačke inteligencije, pri čemu je kao referenca za lik korišćena Lunina fotografija. Doradio ih je Svetozar Rasić, kojeg ona i njena porodica zovu Raša.
Djevojčica željno iščekuje da sa mamom stvara neke nove priče.
“Mama mi je pričala o nekoj vili koja se zove Fifi i želim da vidim kako ona izgleda na slici”, otkriva Luna, koja već ima ideje za nove priče sa mamom.

Pripreme za štampu
Prvo štampano izdanje Lunaleona priprema se na engleskom jeziku, a već je spreman zaseban tekst na crnogorskom. Leila najavljuje da, nakon prvog izdanja, želi da pripremi i kompletna izdanja na portugalskom i crnogorskom.
“Sada prikupljamo čitalačke utiske i raspitujemo se kod kulturnih institucija i ambasada o programima podrške izdavanju i prevođenju. Pripremamo i kampanju finansiranja koja bi nam pomogla da naručimo probni primjerak i odštampamo prvi manji tiraž knjige. Kampanja još nije pokrenuta, a datum izlaska ćemo odrediti kada obezbijedimo sredstva i provjerimo kvalitet štampe”.
Ideje za nastavke već postoje, a među njima je, kako otkrivaju mama i ćerka, i Lunaleonovo putovanje u Brazil, inspirisano Luninim stvarnim iskustvima.
“Želimo da svaka priča počne nečim stvarnim što je Luna rekla ili doživjela, pa da iz te male sjemenke dalje raste magija. Ipak, sada nam je prvi cilj da ova knjiga dođe do čitalaca”, ističe Leila.
Više informacija o projektu dostupno je na sajtu https://lunaverse-studio.com.









