Nijesam vjerovala svom djetetu. Gorko ću se pokajati brzo nakon toga.
Jednog sasvim običnog „školskog dana“, u kojem se trudim da vratim (koliko je to u mojoj moći) sebi i djeci sve ono što nam je oduzela korona, stigla je iz škole moja ćerka, zajapurena u obrazima, sa teškom torbom na ramenima i neprirodnom borom na čelu. Borom za koju znaš da ne može pripadati djetetu.
Saopštila mi je da je jednu djevojčicu jurio nepoznati čovjek, spasila se tako što je uspjela da pobjegne u neki od obližnjih ulaza.
Nijesam vjerovala svom djetetu. Gorko ću se pokajati brzo nakon toga.
Kako bi to moglo da se desi u „sred bijela dana“?
U mom gradu?! U mom naselju?! Nema šanse… To je priča za neke tamo… Milionske gradove… Ne za moj.
Sigurno je neka izmišljena dječija priča kojom vršnjaci plaše jedni druge.
Te noći sam bezbrižno zaspala.
Koliko sam samo progriješila što svoje dijete nijesam shvatila za ozbiljno saznaću vrlo brzo, jer ipak loše vijesti daleko se čuju.
Odmah narednih dana, neposredno, a kasnije i posredno, uvjerila sam se da je ova priča sasvim istinita.
U potpunom sam šoku!
Istražila sam slučaj, i shvatila da se radi o čovjeku protiv kojeg sam i sama prije nekoliko godina podnijela krivičnu prijavu. Šteta je na moju sreću bila minimalna, ali sam se godinama oporavljala od susreta sa njim.
Dugo sam u licima običnih prolaznika vidjela samo njega.
Mir sam stekla kada sam otišla u policiju i podnijela krivičnu prijavu protiv njega, a on se našao iza rešetaka, ne zbog mene, već zbog mnogo gorih stvari koje je uradio, o kojima nijesam mogla do kraja ni da čitam, jer jednostavno moj stomak nije mogao da vari sve ono što se desilo.
Dobro se sjećam tih velikih i širokih šaka. Ne mogu da zamislim da nešto rade djetetu!
Njegova slika, dok ja ovo kucam kruži internetom.
On kao serijski seksualni napasnik, pedofil, kažnjen je nakon svog poslednjeg incidenta sa kaznom zatvora od dva mjeseca, i to jer je remetio javni red i mir.
Šta će biti za šezdeset dana, pitam se?
Šta će biti jer imamo djecu koja su se ove godine nespretno ohrabrila da krenu sama na put do škole, bez pratnje?
Šta će biti jer imamo roditelje koji su napokon smogli snagu i pustili dijete u ovim „ludim vremenima“ da se makar malo osamostale?
Šta će biti sa onom djecom koja čekaju prevoz nakon časova, a moraju biti van školskog dvorišta?
Šta onda kada im iscuri baterija na mobilnom telefonu, a oni kasne na putu do kuće?
Šta ću za šezdeset dana kada se skrati dan i bude padala prva novembarska kiša? Kako da je mirno čekam kod kuće? Kako?
Možda sam sama u ovom trenutku dok pišem o teškim i intimnim stvarima na „sav glas“, ali ako je moj tekst stigao do tebe, i ti sada čitaš ovo nemoj ćutati.
Viči.
Viči na sav glas.
Viči i ako misliš da te niko ne čuje.
Viči, jer čija su oni đeca?
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
