Vodite li vašu djecu na groblje?

Nedeljom, baba bi jutro počinjala pakovanjem svog cegera. U njega je stavljala, bokal, par plastičnih saksija, malu motiku, i nekoliko sadnica cvijeća.

Onda bi sišla u svoju baštu i brižljivo brala ruže. Domaće ruže.

Sa najvećim trnom koje sam ikad vidjela. Pažljivo ih je skidala sa stabljike i nabrani buket umotavala u novinu.  Tako upakovane davala na nošenje meni ili bratu. Mi počastvovani. Kao da nosimo štafetu. Ili neku jako važnu pošiljku. Znali smo gdje idemo. Na groblje.

Djedov  grob je bio na sredini gradskog groblja, i da bismo  stigli do njega morali smo proći još mnoge druge grobove.  Znane i neznane. Uvijek  bismo stajali pored onih grobova gdje su bili sahranjeni babini roditelji pa njeni rođaci, strijeljani saborci i saborkinje. Svakom smo odavali počast tako što bismo iz buketa izvlačili ružu i stavljali na grob dok smo slušali razne životne priče o pokojnicima. Teške, ali veoma hrabre.

Sada dok se prisjećam svega hvatam miris borovih stabala, domaćih ruža u nosu. Nos pamti sve. Najviše je memorije smješteno je u njemu.

Tad se nije koristilo plastično cvijeće. Ono ne može ostaviti trag u nosu. U memoriji. Nijemi svjedok nemanja vremena za odavanje počasti mrtvima.

Plastično cvijeće je naša karta za grižu savjesti. Što dugo nijesi bio tu. Samo onaj ko gaji cvijeće zna za trud i znoj koji je potreban da se uloži da bi samo jedna ruža procvetala. Samo onaj ko ih je gajio zna za ljubav koja je potrebna. Sa manje se nije moglo pred mrtvima, sa manje im ne možeš odati počast. Znala je to baba.

Kad bismo stigli, ona bi prvo grob čistila temeljno. Počev od đedove slike. Đed na slici nasmijan šeretski, zagledan u daljinu. Dok je čistila govorila bi ponosno da je bio zgodan.

Česma sa svježom vodom nije bila blizu, ali babi ništa nije bilo teško. Hitro sa bokalom išla bi do česme donosila čistu vodu sa kojojm bi ispirala prljavštinu sa ploče groba . Na red bi došlo okopavanje cvijeća. Cvijeće je bilo besprekorno. Pažljivo birano i sa još većom pažnjom sađeno. Obrađivano. Ne znam kako je babi uspijevalo, to cvijeće je uvijek cvalo. Prkosilo svim godišnjim dobima.

Na đedovom grobu baba je posadila i leander koji je narastao toliko da je pravio hladovinu. Ja i brat sjedili bismo u hladu tog leandara i gledali babu.  Brižnu babu.

Godinama i godinama kasnije razmišljala sam da li da odvedem ćerku jednog prijepodneva, na isto to groblje. Razmišljala sam da li je to „ispravno“. Da li je suviše mala? Da li ću je opteretiti? Hoće li nakon toga “ružno” sanjati?

Mislim, nijesam ni ja bila starija od nje onda kad sam ga posjećivala. Štitim je previše od svega, najviše od života.

Odlučim ipak da je povedem da posjetimo sada već i babin grob.

Tamo je sve izgledalo kao da baba i dalje dolazi samo mnogo rjeđe. Zapušteno, ali ipak raste. Pupi. Cvijeće koje je zasadila odolijeva godinama i raznim vremenskim neprilikama.

Kiša je ta koja sada umjesto nje spira nadgrobnu ploču. I slike. Njihove nasmijane slike.

Mislim kako ljubav još cvjeta iz te zemlje i ako su prošle tolike godine.

Ljubav koju je baba posadila brižno.

Mislim i kako ljubavi i ne treba ništa drugo. Ni zalivanje. Ni okopavanje.

Ništa. Sem da se DA. Nesebično. Onda ti ostaje samo da čekaš da naraste.

Ćerka je sjela spontano, u hladu onog istog leandera, baš kao i ja prije toliko godina. Okupirala je tišina i mir koji su vladali ovim mjestom i pitanja su na trenutak utihnula. Bila su suvišna.

Srca su bila ispunjena jer zahvalna su životu koji su dobili, od njih.

Možemo li naučiti našu djecu poštovanju života i živih ako prvo ne odamo počast mrtvima?