Sanjar od rođenja. Uživa u svom svijetu misli, a gubi se u realnosti. Otud pokatkada i namrgođenost.
Dok pronalazimo ljepotu ima nade, a može biti kasno kada toga postanemo svjesni.
Imam papire pred sobom. Na njima se ne nalazi ni jedna riječ kojoj ne znam značenje. Ipak, nijesam iz medicinske struke. Iz tog razloga sam i bila kod ljekara. Rekli su mi što su imali, odgovorili na moja pitanja, ali ja i dalje ništa ne znam. Da li je do mene, do njih, do situacije, ne znam. Tek, znam da me za par dana očekuje konzilijum. Taj konzilijum treba da odobri operaciju koju su predložila dva ljekara. Tumor markeri su u redu, samo jedan, najsuspektniji, je povišen.
Danas, šest dana prije konzilijuma, na moj rođendan kojim sam se za još jednu stepenicu primakla petoj deceniji, ja ne znam šta mogu da očekujem.
Svakom od nas je nekad možda palo na pamet da se može desiti ovakva situacija. Čujemo, na žalost, skoro svakodnevno o slučajevima, iskustvima. Ali, ja ne čekam operaciju, jer ne znam da li će je biti. Ako konzilijum kaže ne, šta dalje? Ako kaže da, da li to znači da su i oni prepoznali nešto opasno čemu samo nož predstavlja prijetnju?
Strahovi, sumnje, nadanja, uvjerenost da je sve u redu, pa potpuna malodušnost i spremnost na teško saznanje, smjenjuju se svakodnevno u više navrata. Bolno mjesto pri dnu stomaka u jednom trenu šalje obeshrabrujuće signale, a u drugom sam uvjerena da je sve u redu.
Rekli su mi da je operacija jedini izbor. Da je veoma važna okolnost vrijednost tog jednog tumor markera. Rekli su mi da čekam do konzilijuma. I dali su mi papire. Na svakom od njih stoji dijagnoza D. Obećavajuća, jer nekad iza sebe krije oznaku benigno, prijeteća jer se odnosi na neizvjestan ishod, onaj koji će biti utvrđen tek nakon biopsije.
Tumačim uz pomoć interneta, sve vrijeme svjesna pogubnosti toga po moju psihu. Prelazim preko istih redova iznova i svaki put ih drugačije shvatam. Forumi me bacaju od visine nadanja do dna očaja. Osluškujem svoje instinkte i ne znam kojem da vjerujem. Optimistični ima primat, ali se plašim da je to zapravo samo zato što je ustuknuo pred pesimističnim koji uliva strah.
Ako je neko bio redovan kada su kontrole u pitanju, to sam ja. I možda je upravo to dobro, da nije tako, vjerovatno bih sad bila načisto sa daljim razvojem situacije. Ovako, nadanje ima prostor za jačanje.
A, slavi se 8. mart…. Neki ga banalizuju, drugi veličaju, svako iz svojih razloga. Ja mu se radujem, kao i svih godina ranije. Volim tu užurbanost, dešavanja, ljude koji prolaze sa mirišljavim i raznobojnim buketima… I ne razbijam glavu o smislu, opravdanosti, jer lijepo je i treba uživati, istina svakog, a ne samo ovog dana, ali ne tražiti uvijek negativnu stranu u svemu. Dok pronalazimo ljepotu ima nade, a može biti kasno kada toga postanemo svjesni.
Zato, srećan 8. mart i svaki naredni dan!!!
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
