Razna lica ljubavi

Opsjednutost nečim je stega za onoga od koga potiče, a opsjednutost nekim za onoga na koga se odnosi. Opsjednutost vlastitim djetetom nije dobra za bilo koga, ponajmanje za dijete. Ali, ko ima pravo suditi o tome? Svi mi svoje emocije pokazujemo na sebi svojstven način. Istina, najveće greške se ponekad dese iz najbolje namjere, i to se može desiti bilo kome od nas. Nijesmo pozvani i nemamo prava suditi!

Ipak, odluke koje se odnose na nas same moramo donositi upravo mi i odgovarati za njih.

Tako sam ja zamolila supruga da mi obeća, čvrsto, ozbiljno misleći i iskreno izgovarajući zavjet, da mi nikada, ali nikada, neće dozvoliti da postanem roditelj koji je izgubio baš svaku vezu sa realnošću. Znam, neke su u samom startu bespovratno pokidane, tako i treba, gdje ima ljubavi realnost ne može stajati na čvrstom stočiću. Ipak, ako stočić ostane bez nogara, eto nevolja za sve! Dakle, suprug se zavjetovao da će biti taj koji će redovno provjeravati i održavati čvrstinu nogara, kako se stočić ne bi previše nakrivio na neku stranu, a realnost pala i polomila se u milion djelova koji se više ne mogu sastaviti.

Priznajem, jedna sam od onih »realnih« majki kojoj su njena djeca najljepša. Svako dijete je lijepo, ali eto, ako bih morala baš da izdvojim, nepristrasno i iskreno bih pokazala na svoju djecu.

Nijesam imuna na to da poneko njihovo dostignuće, specijalno izdanje i sličnu zgodu ne podijelim sa prijateljima putem društvenih mreža. Prijaju komplimenti, i to više oni koji su upućeni njima, poneki rijetki koji zaluta upućen meni, ni ne registrujem.

S vremena na vrijeme ili na zahtjev, pošaljem prijateljima i rođacima po jednu – dvije sličice, tek da se javim i zato što znam da vole da vide koliko su porasli, jesu li se promijenili, da li još uvijek onako nevjerovatno liče jedno na drugo,…

Volim kada mi dođu gosti, kada se dječica fino igraju, mi odrasli ćaskamo. To ne poremeti ni poneki glasni zvuk iz sobe, jer smo mi tu da sredimo svaku situaciju, da pomirimo, ukažemo da treba oprostiti, i onda svi nastavimo tamo gdje smo stali,…

Sve je to tako bajkovito dok se ne pojavi po jedan predstavnik one vrste roditelja koji superiornost koju vidi kod svog djeteta počne da  nameće svima – i djeci i roditeljima. Maltene, se čudi kako to da su mi moja djeca, ipak, važnija od njegovog.

E, tu počinje igra živaca, vaganje postupaka, riječi i reakcija, kako se kulturni način ophođenja, ne daj Bože, ne bi okliznuo i spustio na niži nivo, iako je druga strana već odavno počela da ispituje teren.

Inbox mi je zatrpan fotografijama. Razmišljam to ne može da smeta, drago mi je dijete, slatko, imam simpatije prema njemu, iako moram oslobađati memoriju mnogo češće nego ranije. Tek, pomislim da nešto nije u redu onog trenutka kada u telefonu imam više fotografija tuđeg djeteta koje su mi poslate, nego svoje djece, a fotografišem ih toliko da sam im dosadila. Telefon pišti bez prestanka jer dobijam fotografije – jedna situacija u dvedeset devet poza. Slatko!

Prilikom svake posjete, kuća nakon par minuta izgleda kao da je prošao uragan. Ni jedna jedina stvar koja se nalazi na visini do pola metra, više nije na svom mjestu. Mama sa smješkom sve posmatra i sa ponosom ističe kako je njeno dijete živahno, a ja kao dobar domaćin ćutim. Ne smeta mi dječija živahnost, ali mi je neshvatljiva mamina ležernost.

Umijem ja da budem i dobar gost. Iz prve sam shvatila da nije poželjno da moja djeca diraju igračke našeg malog domaćina. Da ne bih bila u dilemi, to mi je, gotovo eksplicitno, saopšteno, tako što smo zamoljeni da ostavimo igračku koju smo zatekli na trosjedu na koji su nas smjestili. Objašnjenje je bilo da baš tu, kao i svaku drugu igračku, naš domaćin posebno voli, pa nije dobro da se druga djeca igraju sa njom kako je ne bi polomili.

Možda patim od nedostatka razumijevanja, ali ja sam nekako instiktivno počela da izbjegavam takva »druženja«. Posebno kada su zajednički izlasci u pitanju zbog straha da ne postanem kolateralna šteta u, za sada, verbalnim sukobima mame o kojoj je riječ i pojedinih roditelja kojima nije baš najjasnije zašto njihova djeca treba da se pomjere sa mjesta igre zato što je njeno dijete izrazilo takvu želju.

I onda uslijedi zamahivanje rukom prema mom djetetu sa kojim je vršnjak i izostanak reakcije mame, koja sa smješkom posmatra i govori: »Nemoj da mu uzvraćaš, mali je«. Moje dijete neće uzvratiti, ne zato što je mali, vršnjaci su, već zato što nije tome naučena.

Iz najveće ljubavi ponekad se prave najveće greške. Niko od nas nije imun. Iz tog razloga, suprug, obavezala sam samu sebe da ću nastojati da silnom ljubavlju ne pokvarim ono do čega mi je najviše stalo. Volim i ja svoju djecu više od svega, ali ne očekujem da će ih bilo ko staviti ispred svoje djece, jer to nije prirodno, i ne smatram da treba da im bude dozvoljeno sve, jer to nije dobro za njih, a ni za druge u njihovom okruženju.

Na kraju, preispitivala sam svoje rasuđivanje po ovom pitanju ne bih li pronašla da negdje možda griješim, ali plačni pogled mlađeg djeteta koje gleda bjesomučno skakanje i lomljenje omiljene igračke od strane vršnjaka sa kojim je trebalo da se igra, i upitan pogled starijeg djeteta zašto ne smije ni da pogleda igračku kada smo kod njih u gostima, govore mi da je nekada distanca, možda ne najbolje, ali jedino rješenje, i to bez osuđivanja!