Prvo ili drugo stanje – sedmica 38.

Počeh da pišem u subotu, pravi dan za to, a ne sumorna nedjelja. Subotarenje i uživanje, dokonluk klasični. Ništa mi milije nema od ljenčarenja i provođenja pola dana u pidžami. To je jedini dan u kojem ništa ne spremam, ne čistim, ne jurim da završim… Ove posljednje subote u sastavu koji broji pet članova, nadam se posljednje, malo me poremetilo jedino to što sam imala nevjerovatne promjene raspoloženja i planova. U stvari već danima osjećam neku unutrašnu nervozu koja je kuliminirala posljednja dva tri dana 38. sedmice trudnoće i počinjem da se tripujem da je to znak da porođaj samo što nije počeo. Mada ne znam zašto bih se smatrala vidovitom, kad je to tako zaista, s obzirom da sam tu đe sam.

Cijela 38. sedmica mi je protekla onako kako nijesam planirala. Mislila sam da moje bolovanje definitivni počinje, ali se prevarih. Bilo je vrlo radno i vrlo interesantno. Možda je tako i bolje, imam manje vremena za razmišljanje o glupostima, mada ga ipak pronađem. Htjela sam ja i da se porađam u 38. sedmici, odlučila bila i precizirala (u svojoj glavi) za petak, ali me Žmu odgovori zbog nekog sastanka koji sam imala zakazan i početka Škole roditeljstva, a i doktorica mi omete planove 🙂 Gledala me, dok sam joj objašnjavala da bih ja to baš u petak da oposlim, bukvalno se pitajući ko je ođe lud, mada joj je odgovor odavno jasan. Dok smo vodile pregovore o tome da kako treba da porodim,  a ja kukumakala i tražila carski, ona me gledala blijedo i svo vrijeme odbijala tu mogućnost zbog nepostojanja medicinskih razloga, rastale smo se u fazonu, ajde čućemo se pa ćemo se dogovoriti, da ja nešto provjerim, u prevodu „Makse ženo s mene više, ne može to kako si ti zamislila“:) Ali neka neka, ja se već radujem svom uspješnom paklenom planu.

Teška sam samoj sebi, bukvalno na težinu mislim. Sva sam u stomak i muka mi je na momente što sam živa. Klasika kad je deveti mjesec u pitanju. Koliko mi se ne ide pud Kliničkog centra, toliko i jedva čeka da ovo čudo izađe iz mene. Joj kad krenem u šetnje.. Mada je to malo teži dio za organizovati već sad, pa ćemo se dijeliti u grupe vjerovatno. Kad se sjetim šetnji u četvoro, kako je to bilo lako, a nama se tada činjelo da su nam djeca neizdržljiva i da je to sve samo nije šetnja i relaksacija. A sad! Biće haos, ne mogu zamisliti još već nego što je kad izađemo jednom u sto godina svo petoro. Tu se ne zna ko za kim juri, ko đe strca, niko nikoga ne benda, ni ne čuje. Kao najveći ludaci smo. Još i kolica kad dodam cijeloj slici, jupiii, bićemo najluđa familija u gradu. Ovoga puta ću barem, pošto ćemo se, kako rekoh sigurno dijeliti na grupe, imati puno društva za šetnju kolicima, pa će sve biti i jednostavnije za planiranje i organizovanje. Konačo su moje najbliskije žene dobile ili će tek da dobiju bebe, i konačno ćemo moći da hvatamo krugove i pričamo priče svima interesantne. Pa zar sam morala do četvrtog da dođem da bih to dočekala?! Ima da prešpartamo Zabjelo uzduž i poprijeko, mada to neće biti lak posao, s obzirom da santimetra trotoara nema. Ko šiša Zabjelo, centar i dio preko Morače je bitna da izgleda lijepo, sve ostalo – lako ćemo.

Polako su počele kontrakcije da rade svoj posao. Nemam ih nešto puno u toku dana, ali su prilično intenzivne, one prave 🙂 Bole dobro kad krenu. Sad već mogu i lažni trudovi da se pojave, ali mene preći ne mogu,  ekspert sam u tom dijelu, mada su mi ih posljednja dva puta izazivali. Jednom sedmično idem na CTG i sve je kako treba. Tamo kad dođem i tih 15-ak minuta provedem sa onim pojasevima koji evidentiraju kontrakcije i rad srca bebe, ništa se ne dešava, samo što se malac pomami tako da mi CTG izgleda kao EKG. A to boliii, još dok ležim na leđima dodatno. Sad me opet čeka ginekološki pregled i još jedan UZV, ako dobro shvatih, da vide da se nije okrenuo, ali nemaju to što gledati, ja im mogu odmah sad reći. Svako malo se sjetih i onih pregleda koji me čekaju u bolnici. Nikako im se ne radujem, jer nemam baš neko lijepo iskustvo. Još kad mi kažu, ada kako ćeš se tek porađati…Jeste, zato neka boli i ono što ne mora, da bude još gore sve. Nego neću da počinjem tu priču opet. Možda se iznenadim.

Beba se u 38. sedmici sprema za kakanje 🙂 U njenim crijevima se počeo skupljati mekonij, prva stolica koju će izlučiti u danima nakon rođenja. Sa tijela su joj nestale skoro sve lanugo dlačice, i vernix, masni sloj je ostao još samo na lopaticama i gornjemu dijelu leđa. Potpuno su razvijene i obrve i trepavice. Plodova voda je zbog oljuštenih ćelija i masnoće bjelkasta, što je znak da je beba zrela i da se u svom domu još dobro osjeća. Plod koji iz različnih razloga osjeća stres se može pokakati u plodovu vodu pa će ona postati zelenkasta. Svaka naznaka stresa ili loših uslova trebalo bi da se vidi na CTG-u tako da doktori mogu djelovati brzo. Neće valjda ništa slično da nam se desi, ali neka sa pročitala još jednom sve to.

Joj kad se ugledamo, stvarno više ne mogu da izdržim. Pokušavam da ga zamislim ali nema šanse. Već sam neđe ranije pominjala da sam pokušavala i prethodno troje, isto bezuspješno, a sad se trudim da izmiksam njihove likove u jedan. Svi su različiti, pa je to prilično teško. Jedino znam da ima dosta kose, i veliku glavu, ali to su svi ostali imali 🙂  Glavurdani moji. Da mi to bar može biti nagovještaj da će ličiti na mene, ali ni to ne znači, i tata nam ne zaostaje po veličini glave. Mi smo jedna velika glavata familija, zato smo Buzde.  Veličina glave je u mojoj familiji uvijek bila omiljena tema, jer smo se brat i ja redovno svađali čija je glava veća, i čak ih mjerili kaiševima svako malo, a ja sam uvijek bila u maloj prednosti, priznajem. Što ću kad sam cijela velika, tako sam se tješila, pa ne bi valjalo da mi je glava manja. Mada ni meni ne bi imala po kome biti manja.