Prvo ili drugo stanje – sedmica 36.

Carski rez bila je moja najveća želja u toku trećeg porođaja, od momenta kada sam (u toku samog porođaja) shvatila da sam se džabe pripemala svih prethodnih devet mjeseci za epidural, i da ga ipak neću dobiti. Da mi je bilo da me ko odveo do sale, da me riješe „muka“. Srećom, pacijenti se ne pitaju puno što će se i kako raditi, barem mene nijesu pitali (što je dobro), pa mi carski ostade samo pusta kratkotrajna želja. A sad kontra (Splita). E da mi je sad kako da pobjegnem od carskog… Neću valjda i dalje se nadam i revnosno svakog dana ponavljam sebi da će se moj bebac okrenuti, mada sad već stvarno niko ni ne zna kako bi mu to pošlo za rukom, a i sve šanse su za to svedene na minimum.

Dobro je morao biti u onih oko četiri posto beba koje glavu tvrdoglavno ne spuštaju tako lako. Svakoj jutra ove 36. sedmice sam se budila prvo pokušavajući da shvatim đe je i da li je možda i on prihvatio moj optimistički atitjud, ali jok, bode glavom u rebra, ne odustaje. Tješe u kalendaru trudnoće trudnicem čije bebe hoće prvo guzu da pokažu javnosti, da se neke od njih rode i prirodnim putem, ali da je carski rez ipak najčešći način razdvajanja majke i bebe.

Čitam i da se često zna primijeniti i postupak okretanja fetusa i da uspijeva u približno 60 % slučajeva ali to meni ovdje niko ni ne pominje. Nijesam sigurna ni da li bih pristala, nešto mi to ne izgleda bjezbjedno. Ma možda bih i sve sad uradila samo da ne idem na carski. Jer čijenica je da je carski  ustvari carski za bebu ali ne i za mamu i da se poslije prirodnog porođaja fino digneš poslije dva sata i daš u šetnju, a sa carskim…. uh. Da ne pričam o rizicima koje nosi svaka operacija pa i carski rez. Ne znam, čitam da je tako, a i pretpostavljala sam. Lijepo li je bilo kad sam preskakala ove djelove ili ih sa vrlo slabom pažnjom čitala u toku prethodne tri trudnoće kad sam na njih nailazla u kalendaru trudnoće.

Moram ja sve modele da isprobam porođaja, bez epidurala, sa epiduralom, carski rez. Pa da imam kompletnu sliku. Da ne bude da sam se četiri puta porađala, a da imam nekih nepoznanica:) Nego, možda se samo džabe loše tripujem. Ima još nade za nas. Još ništa nije odlučeno i još se ništa ne zna. Bila sam na konsultacije, i nijesam dobila nikakvu preporuku, već mi se samo rečeno da imam još kad o tome misliti i da nema potrebe ništa još planirati. Za sedam dana opet na kontrolu pa da vidimo.  Saznadoh i da se svakako skoro porađati neću i da se konačno bačim na šetnju. Sve je pod kontrolom i zacementirano 🙂 Ma je li moguće?! Djeco familije Buzda, prevaranti, dako i četvrti put odśedim doma par dana nakon termina. Mada me familija posla u porodlište zamalo jer mi se stomak, vele, spuštio, a ja prihvatih to stručno mišljenje na kratko, pa me neka jeza podiđe. Ali neće, neće, još je rano. U stvari se u ovom periodu zaista većina beba malo spusti.

A zašto se ja preusmjerih na carski, ne objasnih na vrijeme? Doznala sam nakon posljednjeg UZV-a da je beba malo glavatija nego što bi trebalo i generalno veća 🙂 Obim glave je tog dana, prvog u devetom mjesecu odgovorao kao da je termin porođaja, a procjena je da je težio 3,3 kilograma. Em glavat em gurence 🙂 Prosječna težina beba u 36. sedmici je oko 2,7 kilograma, a dužina oko 45 cm. Veličina ga ustvari kandiduje za carski. Toliko mu je stariji brat težio na rođenju, sestra je imala 3,700, a najstariji skoro četiri kila. Hoće izgleda da ih nadmaši, takmičarskog duha neki momak.

Prvih pet dana bez Gyniprala su prošli super, kao da nijesam ni prestajala, ali već poslije toga je počelo lagano sve da boli. Mada je to normalno, sve se lagano sprema, ipak se rastavljam opet malo po malo. Opet su mi moge malo otekle, tj zglobovi, i opet sam juriš u sobu za aparat za pristisak čim sam to vidjela. Ja sam luda žena. Žgaravica više ni ne prestaje, stalno je imam, a počeo mi je i onaj grozni osjećaj težine u organizmu. Težine kao da me nešto pristiska, bukvalno ne umijem ga opisati ali tako nekako. Ni do vazduha doći ka normalno čeljade ne mogu, nego kako ću kad nosim 15 kila više nego do prije par mjeseci.

I bolovanje otvorih mada još ne posustajem. Imam još nekog neodložnog posla, a onda definitivno usporavam. Riješeno, i prelomljeno. Ali samo usporavam. Na šta će sve to da liči i kako će cijela organizacija da teče, i sama jedva čekam da vidim. Nijesam ovog puta u fazonu da ništa ne radim svo vrijeme, i definitivno se neću potpuno „povlačiti“, naravno ne na uštrb svoje bebe. Kako on bude smislio da nam dan izgleda, tako ću mu se prilagođavati, ali ću morati da grabim i svaki slobodan trenutak da se počnem vraćati poslovnim obavezama. Prvi put sam se vratila poslu, mada od kuće, poslije tri mjeseca i na nos mi je izašlo, drugi i treći put mnogo kasnije i mnogo slabijeg tempa, a sada ću probati neku sredinu da nađem. Još sam sad u potpuno novim sferama interesovanja i baš uživam u svemu što radim. Sreća je moja što imam podršku i pomoć sa više strana inače ne znam šta bi se desilo.