Prvo ili drugo stanje – sedmica 34.

Baš se namučih sa ovim blogom, jer nemam inspiracije ni kako da počnem, ni kako da nastavim, a tek kako ću završtiti sam bog zna. Nijesam nešto bila dovoljno trudna u 34. sedmici. Odbijam da budem samo pet sedmica daleko od porođaja:) Od sad sam riješila da ignorišem tu činjenicu, jer stvarno NE MOGU da se porađam. Eto kako su me ove žene što ispričaše javno svoja negativna iskustva istraumirale. Fino su pojedini doktori ukazalivali na tu opasnost, i obistini se kad sam ja u pitanju. One su krive 🙂

Ne stvarno, najbolje bio bilo da ovog puta izbjegnem tu temu. Zaista ne želim da budem negativna kako me neki iz najbližeg okruženja optužiše, ali džabe, iako se iz petnih žila trudim da ne mislim o svim mogućim komplikacijama koje bi mogle da mi padnu na ovu ludu pamet. Trudim se toliko da ću od silnog truda trudove dobiti. Obožavam kod sebe te crte zaostale anksioznosti, tog haosa koji u glavi stvorim, nakupljanja svih mogućih crnjaka, koji se na svu sreću nikad ne obistine.

I u kalenda trudnoće me posjetiše na porođaj, jer su opisali sve njegove faze, ali mi je najsimpatičnija bila rečenica na kraju tog dijela – „odmah poslije porođaja babica će vam pokazati kako ćete dojiti bebu. Obuzimaće vas neopisivi osjećaji koji će vam zauvijek ostati u sjećanju! Ali i tati!“ Kakav SF, sem ove druge rečenice! Ne znaju oni u Bosni i Hercegovini (kalendar je sa sajta Ringeraja.ba) da to nema šanse da može da mi se desi. Ni da ću moći da dojim bebu čim se porodim, ni da će tati išta ostati u sjećanju, a teško i da će mi ko šta pokazivati, mada mi ni neće trebati, u tome sam sad već ekspert. A da tata može sa mnom, sigurna sam da me ne bi bilo ovako strah, sve bi bilo mnogo lakše i jednostavnije. To već nije da je nemoguće i sad, ali samo za neke. Nego da ne pričam o tome, jer će biti na kraju da je to u stvari razlog cijele inicijative „Uvedimo podgoričko porodilište u 21. Vijek“. Prvo je trebalo da dovedem svoju doktoricu (iz privatne prakse) da me porađa, pa je obezbjeđivanje epidurala otkrovenje cijele zamisli, e sad još samo prisustvo muža fali kao opravdanje.

A kad već pomenuh dojenje, pročitah i da je u posteljici već počeo da se izlučuje hormon koji će omogućiti nastajanje mlijeka u grudima. Provjeravam svako malo ima li ga, mada nije žurba, pojaviće se onda baš kad treba. Zna mozak procedure. Jedva čekam… Obožavam da dojim, to mi je najljepši osjećaj poslije rođenja bebe koji sam ikad doživjela. Kad stavi beba bradavcu usta, povuče, i počne da sisa to je tolika količina sreće i mira, da teško da može da se opiše valjano I pored svih manjih ili većih peripetija koje znaju da se jave i koje su potpuno normalna stvar, garantujem da je to vrhunac ljepote i zadovoljstva samo ako se nema predrasuda i ako se zna šta i kako raditi. Dojenje je nešto najlješe što majku može zadesiti, i nešto najbolje što svojoj bebi može pružiti, pored svoje blizine i privrženosti.

Sva tri puta sam imala različita iskustva sa dojenjem, od onih negativnih do onih savršenih, i sva su moja djeca sisala. A svaki početak, u bolnici je bio isti. Donesu mi bebu, stavljam je na grudi, ona baš nije raspoložena, spava pošto je dobro najdena odvratnog adaptiranog mlijeka u boxu, ali ne odustajem. Budim je, i uspijevam da je motivišem da povuče, i valjda kad joj dosadim otvori usta i sisa li sisa, iako nema puno, ali njoj dovoljno – kolostruma taman ima koliko treba. I sve me poslije boli i peče, ali sam srećna, srećna jer znam i to da će se sve to proći brzo i da ćemo se uskoro nestati svi ti neželjeni efekti. A sa njima i sve one gluposti da možda nemam dovoljno mlijeka, da mi je dijete gladno, da mi mlijeko nije dovoljno dobro, da bi valjalo po koju flašicu formule dodati… i još bezbroj zabluda koje su se toliko uvukle u glave žena jer su ih čule i slušaju ih i dalje čak i od nekih „stručnih lica“.

I ovaj će bebac kad izađe da uživa u tome, i mislim da se jednako radujemo. On i ja samo se, inače, lijepo družili u 34. sedmici, nema što. Sjedi on i dalje, ne prestaje da se pomjera, i svaki dan je svaki pokret sve bolniji. Kad me laktom „počeše“, na momente mi mrkne, pa ga onda pokušam rukom malo primiriti, ali ne djelujem ja tako na njega. Moja ga ruka samo stimuliše na ludovanje, ali zato tatinu shvata maksimalno smirujuće.

I dalje se čudim odakle mu mjesta čak i za pokrete svake tri sekunde. Još veselo raste, sada bi trebalo da je dostigao dužinu od preko 40 cm, a težinu od dva do 2,2 kilograma. Razvoj je pri kraju,i još se uglavnom razvijaju samo pluća. Zanimljivo je da fetus već sada spava zatvorenih očiju, a kada je budan, oči mu mogu biti otvorene. Budući da se rođenje nezaustavljivo približava, već je razvio imunost na manje infekcije. I najsmješnija stvar u cijeloj priči – u ovom periodu u plodnu vodu izluči čak pola litre urina dnevno! Dakle piški po meni već:)