Prvo ili drugo stanje – sedmica 16.

Tresam se, tresam se tako je govorio naš najstariji sin kad bi krenula da mu raste temperatura i da ga obuzima groznica. E i ja se tresam u 16. sedmici, ali ne od toga, nego od tableta za održavanje trudnoće. Samo žene koje nikad nijesu pile Ginipral misle da je npr. Utrogestan tableta za održavanje trudnoće 🙂 Malo se nadimaš, imaš gasove, probava ti se uspori, možda ti je u početku i malo muka, ali je Utrogestan jedan divan lijek za kojim sada čeznem. Definitivno imam loše pamćenje, ali mi nije jasno kako sam mogla da zaboravim za svega dvije i po godine kakve sve muke snalaze osobu koja pije Ginipral. I ne samo to, nego sam ja bila ubijeđena i da nema nikakvih negativnih efekata na mene.

Da ne pretjerujem, nije strašno, nije neizdržljivo, ali koliko god da napunim želudac i spremim se svakih šest sati da ga popijem kad me alarm na to podsjeti, poslije sat počinje tremor cijelog tijela, blaži, malo jači, ali onako ne baš prijatan. Juče sam se baš ludo provodila u Agenciji za stanovanje do koje sam bila da preuzmem neka dokumenta. Sigurna sam da se čovjek sa kojim sam razgovarala pitao na čemu sam. Da je bar vidio da sam trudna možda bi mu sve jasno bilo. I ovoga puta sam odlučila da neću piti propratni lijek za srce koji umanjuje te tegobe, jer me od toga stvarno panika dodatna hvata. Sve mi diraj, ali srce mora da bude zdravo.

Dakle, situacija sa mnom i stomakom se nije mijenjala, barem ne na bolje, nego sam morala da prikočim i pređem na klasičnu terapiju. I to mi je samo prvi dan bilo bolje od nje. Nijesam ležala, nijesam se vala ni kretala, samo neke sitnice sam obavljala bez prevelikog napora, išla do kancelarije, na par sastanaka ali sam svuda sjedjela. Međutim nakon svega jednog dana bilo mi je čak i gore tako da sam jednu noć baš osjećala jedno pola sata konstatnu bol sličnu menstrualnoj pri dnu stomaka, da mi nije bilo baš svejedno. Ni sjutra dan nije bilo puno bolje pa sam skoro svo vrijeme mirovala. Doktorica mi je savjetovala da umjesto na 6 sati pijem Ginipral na 4, što stvarno nijesam mogla. Ne znam koliko mi je pametno što je nijesam poslušala, ali sam ipak odlučila da više mirujem u zamjenu za onih šest sati od kojih najmanje dva osjećam posljedice terapije.

Sad je nešto kao bolje, malo boli, pa malo više, ali na žalost uvijek je bol prisutna. Uspjela sam čak danas da i malo izađem sa djecom na sunce, ali iz auta na klupu, samo da ga bar malo vdim i ono mene. Počinju da me hvataju i oni trenuci pravog bedačenja zbog stalnoprisutnog bola, zbog stalnog straha da nešto neće biti u redu, ali im se i dalje dobo odupirem. Baš mi bude teško kada se sjetim i shvatim da neću moći sa djecom do maja da prošetam, da odem bilo gdje sa njima bez većih pauzma, odmaranja, bolova, strahova, da neću moći u obilaske prodavnica, a Nova godina će 🙂 Ali me brzo nakon toga beba šutne iznutra i vrlo jasno me podsjeti da imam debeli razlog za svo to »žrtvovanje« . Brzo će proljeće.

I onda se sjetim mojih »nikad« rečenice. U kakvoj sam samo zabludi bila i koliko sam samo griješila, učim svako malo. Do prošle trudnoće uvijek sam govorila: Ne bih nikad mogla da ležim i mirujem cijelu trudnoću ili veći dio nje; Ne bih mogla opet da mirujem uglavnom cijelu trudnoću, trpim konstatnu bol i živim u strahu. Do prije deesetak godina mi nijesu bile jasne žene koje su rađale više od jednog djeteta, pa sam tvrdila da neću nikad drugo da rodim, a sve one koje su imale preko dvoje za mene nijesu bile baš normalne:) Posljednjih godina sam jedno naučila – da više ikad neću reći nikad i dobro je što sam se uvjerila da sam griješila.

Nego da se vratim na ostale simptome koje osjećam u 16. sedmici. Osim unutrašnjeg škakljanja, kako to opisuju u Ringerajinom kalendaru trudnoće, i bolova kojima posvetih skoro cijeli blog, nijesam osjećala ništa specijalno novo ili drugačije. Da pokrete treba da počnem da sada sigurno osjećam objašnjeno je i u kalendaru, mada ponavljam osjećala sam ih i prije sedmice. Višerotke, kako nas stručno nazivaju, pokrete osječe najranije, a većina majki posebno kada nose prvu bebu, između 20. i 22. sedmice.

Jedino što mi se desilo, a podsjetilo me na sve ostale trudnoće je vrlo čudna bol koju sam osjetila pri neobazrivom okretanju – opisala bih je kao drmanje struje.  Vjerovatno se to i drugima dešava, ali se ja svaki put iznenadim i prestravim iako mi prosta logika govori da se ne mogu baš okretati i što li sve raditi kao da sam u prvom stanju. Osjećam i pritisak pri dnu stomaka i bolove u preponama na momente što je definitivno zbog skraćenog grlića, ali i probadanje u krstima, ponekad takvo da se teško pomjeram. Širim se četvrti put, ne znam što se čudim. I Ringeraja kaže da se bol i osjećaj zatezanja u donjem dijelu stomaka može pripisati rastućoj materici. Iako su odlasci u toalet svako malo trebali da prestanu, kod mene to i dalje »radi«.

U 16. sedmici trudnoće se, želim da napišem odnosno prenesem iako se na mene ne odnosi, može uraditi amniociteza kod budućih mama kod kojih postoji sumnja na moguće hromozomske nepravilnosti ploda ili rijetke genetske bolesti i defekte. To je invazivna metoda, nije probirni test, a njen rezultat nije stopostotno tačan. Majkama kod kojih se osim starosne dobi od 35 godina ne utvrdi neka druga posebnost, preporučuje se amniocenteza jer se rizik Daunovog / Down/ sindroma znatno povećava. Amniocenteza je pregled kod kojeg se kroz stomak tankom iglom uzima uzorak plodove vode. Uvijek je radi iskusan doktor pod nadzorom ultrazvučne sonde tako da se izbjegne plod. Oštećenja su dakle skoro nemoguća. Pregled ne boli, zato je strah suvišan, iako je tri dana nakon zahvata preporučljivo odmaranje, jer su u tom periodu moguće komplikacije. Najčešća komplikacija je abortus, iako je on veoma rijedak, oko jedan odsto. Plodova voda se pregleda u posebnoj proceduri. Iz odumrlih plodovih ćelija kože koje su plivale, pod posebnim uslovima se kreiraju rastuće ćelije pa se tako mogu pregledati svi plodovi hromozomi. Zdrav čovjek ima 46 hromozoma koji se sastoje od 23 para – polovina se dobija od majke, a polovina od oca. Pregled otkriva i pol ploda, jer je jedan par hromozoma sastavljen od dva polna hromozoma, xx ili xy. Nalaz je gotov nakon približno 2,5 sedmice tako da roditelji u 19. sedmici imaju već konačan odgovor da li je sa plodom hromozomski sve u redu.

Moja beba osim što gura i može se pohvaliti i dalje dovoljnim prostorom za skakutanje, dobila je, kako čitam, i nokte koje ćemo joj brzo nakon rođenja skratiti 🙂 To me podsjeti kako su nas nekad učili da bebama ne kidamo nokte do ko zna kad, ali stvarno mi nikad nije bilo jasno zašto. Sreća pa smo upoznali doktore koji su nam za mnoge slične priče objasnili da to sve veze sa životom nema. Bebama su veće šanse da će se ogrepsti onim njihovim dugačkim tankim noktićima nego što će im se to desiti sa lijepo potkraćnim, mada malo debljim noktićima.

Beba sada okvirno ima 85 grama i cijelih 16 cm. Sada već stvarno nije više tačkica 🙂 Prije neku noć smo na jednom dokumentarnom kanalu gledali još jednu u nizu emisija o razvoju embriona i još jednom sam se oduševila kako od jedne tolike okom nevidljive mrvice nastanemo ovako „veliki“. A ja sam učestvovala i učestvujem u nastanku četiri takva čuda na šta sam ponosna i zbog čega sam najsrećnija na cijelom svijetu.