Prvo ili drugo stanje – sedmica 14.

Pronašala sam model i formulu kako prevazići bolove u stomaku i krstima u trudnoći!!!! Jurcati i samoj jurcati, biti u konstatnom haosu i nemati vremena da misliš o tome boli li te što. U stvari ni bolovi ne stignu da te uzmu pod svoje. Šalim se naravno, jer to nikome ne bih preporučila, ali moram da priznam da sam posljednjih dana u totalnoj ludnici, ne znam šta sve radim i kuda sve jurim. i stvarno me stomak skoro nije ni bolio. Jedino dva puta kad sam se baš, baš preforsirala, nakon cjelodnenog stajanja, spremanja i čišćenja. Malo odmaranja i  ležanja, uz dobar čaj, riješili su problem.

Stvarno sam se nekako super osjećala u ovoj 14. sedmici. Izgleda da je sve ono što piše u trudničkom kalendaru živa istina 🙂 Tačno mi se sve poklopilo sa onom jednom sedmicom zakašnjenja. Čak sam, nakom duže pauze ponovo i počela da se sređujem sa zadovoljstvom i pirlitam svaki dan kada krenem na posao. U posljednja dva mjeseca mi je to bila strašna dusa i ni malo mi do toga nije bilo. Mada, ruku na srce, sređivanju inače ne pridajem previše pažnje ni vremena. Brzo ja to završim jer obično svako jutro nakon čišćenja, sređivanja soba, kreveta, domaćih zadataka, spremanja užina … ne stignem ništa sem da se na brzinu obučem i da bukvalno izjurim iz stana. Često je kod nas potpuno netipična situacija kada je tema spremanja muškaraca i žena u pitanju i vrijeme koje se za to izdvaja, jer obično ja čekam ŽaMu da se spremi kada negdje izlazimo (grinjaće mi zbog ovoga :)).

Sve je dakle super, bez problema, samo neke sitnice, potpuno beznačajne i gotovo neprimjetne. Tako su mi se na primjer pojavile male, sitne tačkice po gornjem dijelu tijela koje svrbe užasno (svaki put su mi se pojavljivale i čitala sam negdje da je to od hormona, mada nijesam sigurna da sam dobro zapamtila) ali su u tu i ogromne “tačke” po bradi koje ne prestaju da izlaze. Ma kakvi, nema tog pubertetlije koji se samnom može takmičiti. U stvari već neko vrijeme ja kuburim da tim dijelom lica, i svako malo mi se pojavljuju potkožne bubuljice, a u trudnoćama posebno polude. Čitam da sada slijedi zatišje, da se hormoni smiruju i bubuljice polako posustaju, kao i trčanje svako malo u toalet. E da, to će kod mene početi naredne sedmice, tako da mi je još rano da se radujem.

Kalendar trudnoće mi ništa specijalno nije donio. Nema nekih bitnijih infomacija, sem da mi je materica došla na veličinu grejpfruta, I da je stomak vidljiv svakome ko ima prilike da me vidi. Doktori pišu i da još nije vrijeme za smirivanje crijeva i regulisanje probave, mada i nemam sada nekih poteškoća. Zato preporučuju čašu mineralne vode sa magnezijumom svako jutro i prehranu koja sadrži mnogo vlakana, bez bijelog hljeba, krofni i kolača jer dodatno opterećuju crijeva trudnice. Da, da, tijesto moje omiljeno, ne mogu te ostaviti.

Kod mene se još nije pojavljivala Linea negra koja obično počne da se vidi u ovom periodu (tamna vertikalna linija koja se proteže od vrha stomaka do stidne kosti). U kalendaru piše da nastaje zbog povećanog djelovanja estrogena na melanocite, ćelije koje izlučuju kožni pigment-melatonin. Tamna linija nakon porođaja nestaje nekom prije nekom malo kasnije (ja sam do sada uvijek bila u ovoj drugoj grupi).

Ono što mi se poklopilo sa “simptomima” 14. sedmice su sve izraženije vene na grudima i sve tamnije bradavice. Spremaju se grudi za najvažniji posao – dojenje, moju omiljenu aktivnost nakon porođaja. Za pripremanje mlijeka se brinu brojni hormoni – estrogen, progesteron, oksitocin i prolaktin. Dojke se povećavaju i zato jer se razvijaju novi mliječni putevi (zbog kojih se mogu pojaviti plave vene), a osim toga u njih pritiče više krvi. Nekim ženama, na primjer, sad već može po malo da curi bistra tečnost iz bradavica – kolostrum, prvi oblik mlijeka i dodatni pokazatelj da se grudi pripremaju na hranjenje novorođenčeta.

Dojenje mi je zaista omiljena tema, ali i najveća boljka sa kojom se srijeću žene u Crnoj Gori, u smislu što nemaju dovoljno podrške, pomoći i dostupnih informacija o njegovoj važnosti. Baš sam ovih dana bila, nadam se, dobra podrška mojoj prijateljici koja se nedavno porodila i koju su u Kliničkom centru i to malo što su joj “pomagali” sa dojenjem, potrkijepili nekim prilično pogrešnim podacima. Da ne pričam o tome što svi znamo da tamo nikoga nema ko se može naći kao pomoć ženama kada im donesu bebe na podoj. Posebno prvorotkama.  Čak i kada ih pitate, po neka od sestara nešto na brzinu kaže i samo nestane jer žuri ili da ponese druge bebe ili da ih preuzme od majki, zavisi u kom se smjeru kreće… Žalosno i zabrinjavajuće. Džabe je priča, džabe sva istraživanja, ne može i neće pomoći to što se izlijepi porodilište posterima koji govore o važnosti dojenja i snimi o koji spot na tu temu, nije to rješenje. Mora se nešto konkretno uraditi, mora se obezbijediti konstantna podrška dojiljama, pa ako neće sestre i doktori, ima ko hoće. Radimo na tome (Savjetnice za dojenje udruženja Roditelji), i sve ću više o dojenju pričati i kroz blog. Činjenica je da je početak najteži.

Malo je majki i beba koje se od prvog dana “usklade” kako treba i koje nemaju problema. Teško je i naporno prihvatiti da beba možda nema dovoljno mlijeka (što je normalno jer, em nema snage da povuče koliko treba pa se brzo umori i zaspi na kratko, em se laktacija baš  ne uspostavlja za jedan dan), da skoro i da ne spava, da često plače, da grudi bole, da bradavice bole, da se svaraju čvorići koji zahtijevaju bolnu masažu. Sa druge strane uvijek ima dežurnih koji znaju da je dijete gladno i da mu treba flašica, da je majčino mlijeko vjerovatno vodnjavo, da ne valja, da treba dodavati vodu… I kad se sve to skupi, a uz to ne postoji niko kome se može obratiti ako ni za šta drugo onda za moralnu podršku, majka vrlo brzo odustane. Zaista im nije ni čudo možda. Naše društvo obično samo prepozna i konstatuje problem, samo pričamo o tome kako mnoge stvari treba poboljšati, a slabo ko šta konkretno preduzima…

Nego da se vratim trudnoći i mojoj bebi, za koju sam još ubjeđenija da mi se bar dva puta javila i da sam to osjetila, mada ovi što se bolje od mene razmiju u razvoj ploda kažu da je za to još rano čak i za iskusne trudnice.  Opet kažem možda umišljam, ali neka sam, tako volim. Jedva čekam da počne sa pravim gicanjem i udaranjem. Svakodnevno javljanje, ponekad i bolno posebno od sedmog mjeseca, svaki put me obraduje i izuzetno mi je važan vid komunikacije i povezanosi koju osjećam sa svojom bebom.

U kalendaru piše da beba nevjerojatno brzo raste i razvija se. Sada već može biti velika „čitavih“ 12,5 cm. I dalje piški, a tu i tamo vježba disanje i to tako da guta plodovu vodu, pomiče grudi koš, a time i pluća koja su u ovom periodu u fazi najvećeg razvoja. Oči i uši nastavljaju konačno da formiraju lice, a vrat se produžuje tako da brada ne leži više na grudima. Beba otkriva ruke i uči da ih pomiče, mada bih se zaklela da je to već radila i prije tri sedmice kada smo bili na ultrazvučnom pregledu. Posteljica je sada u potpunosti preuzela svoj zadatak, pa osim što snabdijeva bebu hranom, i „bavi“ se izlučivanjem, bebi nudi sve potrebne sastojke i sigurnu okolinu za dalji razvoj.

Stvarno nevjerovatno zvuči sve ovo kad se čita, i ja se iznova svaki put oduševim i detaljno sve pročitam što piše, iako sam bukvalno isti kalenedar (Ringeraje) koristila najmanje dva puta. Obožavam sve u vezi sa trudnoćom i bebama,  dodatno jer ih je oko mene sve više, a tek će da ih bude. Zarazile su me mnogobrojne trudnice iu najbliže mi okoline, kojih nikad više nije bilo, pa sam morala da im se pridružim. I srećna sam zbog toga jer ta mala stvorenja, i ona malo veća sa kojom se družim već nekoliko godina, nešto su najljepše što mi se desilo i usrećilo do nevjerovatnih granica, koje niko ne može i ne umije da opiše.