#prekinimošutnju: Ti nijesi “prokleto žensko” 

Akcija prekinimo šutnju započela je prije par dana kada je Hrvatska poslanica Ivana Ninčević Lesandrić iznijela javno svoje iskustvo spontanog pobačaja u trećem mjesecu trudnoće. Ispričala je tom prilikom kako su joj ruke i noge bile vezane za sto, nakon čega joj je kiretaža rađena “na živo”, bez pitanja želi li anesteziju.  U tom obraćanju hrabro je htjela da ukaže na problem u reproduktivnom zdravlju žena i tako iskazala solidarnost sa ostalim ženama koje imaju slično iskustvo.

Kao odgovor na njenu ispovjest ministar zdravlja u Hrvatskoj tvrdio je da je to izolovan slučaj koji nije pravilo u hrvatskim porodilištima.

Šta se dalje desilo? Nakon toga spontano je prikupljeno u svega dva dana 400 svjedočanstava sličnih iskustava žena i sada dok ja ovo pišem pristižu rukom napisane izjave porodilja koje svjedoče o raznim negativnim porođajnim iskustvima koje su doživjele prije, nakon ili za vrijeme porođaja.

Možda je posebno bolna činjenica da su iskustva iznosile između ostalog i žene koje su se porađale prije 30 godina što samo govori o tome u kojoj mjeri je traumatično iskustvo koje su preživjele.

Čitajući sve te izjave nameće mi se pitanje koliko smo mi upoznate sa pravima prilikom samog porođaja?

Da li znaš da osim toga što imaš prava na medicinsku zaštitu imaš takođe pravo da planiraš tok svog porođaja i to kako će se on završiti? Imaš pravo da budeš pitana, da prihvatiš, ali i da odbiješ bilo koji zahvat koji ti je ponuđen. To znači da svaka porodilja mora biti upoznata sa koracima koje medicinsko osoblje planira da preduzme nad njenim tijelom tokom porođaja.

Ti nijesi pacijent/bolesnik ti si porodilja.

Da li ti je rutinski rađeno klistiranje i brijanje  brijačkom britvom na suvo? Da li su ti bez pitanja probili vodenjak? Da li su ti tokom porođaja uskratili vodu/obrok, a ti bila žedna/gladna? Da li su ti uskratili kretanje tokom porođaja ili  zauzimanje nekog drugog, sem ležećeg položaja? Da li su te šili na “živo”uz objašnjenje da si još “vruća” i da nećeš osjetiti ništa? Da li ti je bez pitanja rađena epiziotomija?

Ako je tvoj odgovor potvrdan, ne brini, ti nijesi još jedna u nizu razmaženih Crnogorki, koja je došla sa velikim očekivanjima u porodilište i tvoj porođaj ne mora da izgleda “tako”.

Imaš prava (osim na medicinsku njegu) još i na mnogo bolje socijalne uslove u kojima ne izostaje emocionalna i psihološka podrška od svih onih koji te okružuju u tom trenutku života koji će te zauvjek nadalje oblikovati.

U to možeš da se uvjeriš i nakon pročitanih preporuka koje je UNICEF napisao za naša porodilišta nadgledajući ih u gradovim Podgorica, Nikšić, Cetinje, Kotor i Berane u decembru, 2011. godine, prilikom posjete. Zove se “Plan aktivnosti za unapređenje kvaliteta perinatalne njege”.

„I dalje se u intrapartum fazi koriste brojne zastarjele tehnologije, koje nisu zasnovane na dokazima…”.

Pitam se zašto se od žena očekuje da ćute i “trpe” o svojim iskustvima iz porodilišta?

Oslobodi svoj glas. Oslobodi svoje tijelo.

Jedino tako svjedočićeš oslobađanju (svoje) ženske energije.

Upamti ako si trudna nijesi bolesna!