Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatku.
Zahvalnost je velika, ali baš zbog svoje veličine teško iskaziva.
Situacija sa koronom omela nas je u mnogo čemu. Poremetila je i osjećaj za vrijeme. April je došao nekako previše naglo, februar i mart kao da su se stopili u samo sedmicu – dvije. Vjerovanje da neće doći do ovakvog razvoja događaja, pa nada da će sve kraće trajati doveli su nas u situaciju da kucamo na vrata kraju školske godine, a da to činimo prilično zatečeni.
Postoje stvari koje imam na umu već duže vrijeme, ali kako su se činile dalekim, odlagala sam razmišljanja o njima.
Prolazila sam juče pored zgrade u koju sam, tokom prethodnih desetak godina, gotovo svakodnevno ulazila. Odjednom, iz skrivenih polica memorije, dugo prikrivana i namjerno zatrpavana kako bi se odložio trenutak neminovnog suočavanja sa njom, izbila je u svoj svojoj veličini jedna činjenica – ta zgrada, za nešto više od mjesec, neće se više nalaziti na mapi mog kretanja, već će postati čuvar divnih uspomena.
U mojim mislima žive su slike od prvog ulaska u prostorije pune topline. Nesigurnost, nepoznanice, neizvjesnost, pa i jednu dozu početnog straha, vrlo brzo su zamijenili osjećaji topline, vezanosti, povjerenja i sigurnosti. Kroz djetetova osjećanja i reakcije proživite sve intenzivnije nego što biste da je nešto što se tiče samo vas.
Osam sati odvajanja od djeteta, u prvim godinama njegovog života, ne može da ne bude stresno, naročito ako dijete ne ostavljate sa bakom, tetkom, strinom, nego i za vas i za njega u nekoj, u prvo vrijeme, nepoznatoj sredini. U takvom emocionalnom, i njime uzrokovanom psihičkom stanju, kada dan za danom, nakon osmočasovne strepnje zbog toga kako se dijete prilagodilo, na vratima vas dočeka djetetov široki osmjeh, ne samo da strepnje nestaju, već doživljavate neku sasvim novu dimenziju sreće i olakšanja.
Vrtić je za moju djecu bio drugi dom, a vaspitačice, medicinske sestre i kompletno osoblje – prijatelji, oni pravi sa autoritetom da vaspitavaju, sa drugarskim odnosom na kojem se gradi povjerenje i sa velikom ljubavlju koja se bezuslovno osjeća.
Dešavalo se i nešto za šta nekada ne bih pomislila da je moguće, a to je da po završetku mog radnog dana dođem po dijete koje se žali zbog toga što nisam sačekala još malo, nego sam banula u sred neke zanimljive aktivnosti.
Četiri godine nakon izlaska, starije dijete još sa sjetom priča o vrtiću. Mlađe dijete želi da u školu povede kompletno osoblje vrtića.
Moram priznati, imam neko teško opisivo osjećanje pomiješane sjete, radosti i poštovanja. Tokom prethodne decenije upoznala sam nevjerovatne žene. Žene koje jesu zaposlene u vrtiću, ali tamo nijesu na poslu, već na jednoj posebnoj misiji tokom koje uz znanje i vaspitanje šire nevjerovatnu ljubav i toplinu. Uspijevaju to prenijeti ne samo na djecu, nego i na roditelje. Zavoljela sam ih kao i moja djeca. Nedostajaće i meni te velike i posebne žene, koje su uljepšale djetinjstvo moje djece, a meni i suprugu bili nevjerovatna podrška u prvim, tako važnim, godinama njihovog života.
Zahvalnost je velika, ali baš zbog svoje veličine teško iskaziva. Ljubav i sjećanja su trajni i za njih nijesu potrebne riječi, jer prvo se nezaustavljivo osjeća i širi, a drugo brižljivo čuva.
#posvećeno: VJ „Bajka“ (JPU Ljubica Popović)
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
