Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatku.
Pitam se kome da vjerujem.
Ovih dana dešava mi se da pomislim da sam posredstvom svoje bujne mašte upala u neki SF film. Prepliću se realnosti, posve različita dešavanja u malom radijusu kretanja. Preklapaju se događaji, preporuke, načini ponašanja, smjernice, više ne znam šta moram, a šta ne, šta treba ili ne treba, a kad sve to sagledam nekako, posebnu nedoumicu mi izaziva gdje sve to i kako primijeniti. Gomila pitanja napravila je lavirint u mislima iz kojeg ne umijem izaći.
Iskreno, ne bih ni trošila previše vremena na raščivijavanje ovih aktuelnih zagonetki da nijesam, zarad imitiranja funkcionisanja koje je što približnije normalnom, prinuđena da djeci objašnjavam šta i kako, a onda gdje i kad.
“Mama, možemo li da idemo u igraonicu?”
“Dušo, mislim da ne rade, jer je virus još prisutan.”
“Ali, Lana je bila juče, rekla mi je.”
Ostah zatečena malo. Nijesam se interesovala da li igraonice rade, ali po nekoj mojoj logici, s obzirom na sve mjere o kojima bruji sa svih strana i na svakom koraku, očekivano bi bilo da ne rade. Međutim, “prošetah” malo po FB stranicama i po objavama, reklo bi se, da je Lana zaista bila u igraonici juče.
A, prvi septembar je prošao. Djeci, vjerovali ili ne, škola nedostaje. Svaki uzrast traži svoje vrijeme, svoje društvo, obaveze, navike, sve ono što predstavlja normalno funkcionisanje i svakodnevicu. Ali, poštujemo riječ struke, jer ma koliko nama to teško bilo priznati, mi smo ipak laici, zato se pridržavamo svih preporuka i vodimo datim smjernicama.
Ipak, dok se u supermarketu mimoilazim sa ljudima, dok pokušavam da se izvučem ispod gornje polovine tijela gospođe koja želi da što prije poruči narezani sir, dok gledam pune tržne centre i razna okupljanja, pitam se da li se nalazim u istoj zoni u kojoj će od prvog oktobra djeca u školama boraviti sa maskama, na propisanoj udaljenosti jedni od drugih, u brojčano prepolovljenim odjeljenjima?
Pitam se kome da vjerujem, onom dijelu struke koji kaže da maske štite od prenošenja virusa ili onom dijelu koji kaže da nošenje maski može biti štetno?
Pitam se još, ako do sada dostupnost higijenskih sredstava u školama nije bila na zadovoljavajućem nivou, kako će u ovim uslovima očekivani stepen higijene i dezinfekcije biti ostvaren?
Pitam se da li je taj stepen higijene u potpunosti zadovoljen i na drugim mjestima na kojima dolazi do okupljanja?
Dalje, pitam se, ako je prebukiranost i do sada bio opšteprepoznat i opštepriznat problem, na koji način će se sprovesti pojedine preporuke, posebno u predškolskim ustanovama?
Pitam se i to, ako je sada moguće organizovati rad predškolskih i školskih ustanova na predviđeni način, a zvanični podaci pokazuju veći broj zaraženih, odnosno novozaraženih nego ranije, zašto se čekalo?
Pitam se na kraju, je li na osnovu situacije već postavljena neka hipoteza u sklopu nekog naučnog rada iz oblasti socijalne psihologije? Ako jeste, jedva čekam da pročitam zaključak.
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
