Neka, sačekaću

U podužem redu u hodniku zdravstvene ustanove, stoji žena u odmakloj trudnoći i čeka red. Ispred nje su mladi i stari, pored nje na klupama sjede uglavnom žene. Ne primjećujem da iko ima namjeru da se pomjeri, da je propusti, pa ni da pita da li može izdržati. Neki su našli društvo i već, neprimjereno se smijući, ćaskaju o ko zna čemu, bez osjećaja nelagode.

Drugima je, bar bi se reklo, malo neprijatno, ali tog osjećaja se oslobađaju gledajući u ekran svog mobilnog telefona. Treći povremeno pogledaju, pa skrenu pogled, pa pogledaju, kao da žele reći da znaju da bi trebalo propustiti trudnicu, ali kad se već niko drugi ne sjeća, nema potrebe ni oni to da čine. Jasno, da niko tu nije došao zbog zabave i vjerovatno bi svi voljeli biti na nekom drugom mjestu u tom trenutku. Ali! Propustiti ženu, kako bi nju i bebu zaštitili od izloženosti virusima, kojih tu nesporno ima na pretek, i time sačekati tri minuta duže, ne vidim da može naškoditi. Ja joj ne mogu pomoći jer sam iza nje, ali sam joj prišla i pitala je zašto ne prođe naprijed, niko nema pravo da je vrati. Ona se samo zahvalno nasmijala, slegnula ramenima i rekla: »Neka. Sačekaću«. O, kako sam je razumjela u tom trenutku!

Ja sam bila ona prije dvije godine u istom ovom hodniku. Samo što je red bio duži. Ili se meni tako čini, jer sam se u pojedinim trenucima pitala da li ću moći izdržati dok dođe red na mene. Ispred mene je bilo mlađih djevojaka, čula sam čak jednu kako govori da je došla samo da prekontroliše krvnu sliku, jer ima običaj to da radi s vremena na vrijeme. I nikom nije palo na pamet da me ponudi da sjednem, a kamoli da me pusti prije sebe. Ni meni nije palo na pamet da napravim te odlučujuće korake i iskoristim svoje pravo prvenstva. Tokom prve trudnoće, jednom sam se usudila to da uradim, i od tada mi se čini lakše čekati, jer nijesam tip koji će bez stresa podnijeti pogrde upućene iza leđa, naročito u tom periodu kada hormoni vladaju i kada jedan pogled može dovesti do višesatnog plača. Onda su mi rekli da su medicinski radnici bili dužni da me propuste. Ne treba krivicu svaljivati na njih, a prati je sa svojih ruku. Oni bi to sigurno učinili da su bili u prilici da vide strukturu reda. Oni su obavljali svoj posao, a valjda bi trebalo da je na savjesti onih koji stoje u redu da propuste trudnice i starije. Valjda?!

Sjetila sam se i drugih brojnih situacija, kada niko nije pridavao značaj tome što sam u drugom stanju, iako su svi bili u zavidnoj snazi, ali i žurbi za svojim obavezama, koja im nije dozvoljavala da pokažu bar malo razumijevanja. Sumirajući sve utiske došla sam do zaprepašćujućeg zaključka. Zaključka koji se odnosi isključivo na mene i moje iskustvo, da se ne razumijemo pogrešno. Naime, najmanje razumijevanja za trudnicu, tj.konkretno mene pokazivale su žene. Upravo one koje bi trebalo najbolje da razumiju taj osjetljivi period. Ako je bilo situacija u kojima je iskazano razumijevanje prema meni-trudnici, to je bilo od strane muškaraca ili djevojaka. Vođena logikom, pomislila bih da žena koja je prošla period trudnoće trebalo bi da ima najviše razumijevanja za onu koja se trenutno nalazi u tom stanju. Međutim, ja nijesam naišla na potvrdu opravdanosti takvog načina razmišljanja. Tješim se da je to samo sticaj okolnosti i da je to samo moje iskustvo, koje se ne može generalizovati.

Na kraju, da pojasnim, nikada svoju trudnoću nijesam doživljavala kao stanje nesposobnosti. Naprotiv! Nekada sam bila i spremnija za bilo kakvu aktivnost, nego mimo trudnoće. Ali, sve što sam napisala odnosi se na opšte nerazumijevanje. Gdje se izgubila empatija? Pitala sam se dok nijesam vidjela onu trudnicu sa početka priče da prelazi prag tih toliko udaljenih vrata. Skoro da je stigao red na nju, kada je jedan stariji gospodin propusti ispred sebe. To su maniri, valjalo bi se ugledati.