Mali divni ljudi, đaci prvaci

Otvaram oči kao znak da sam budna, mada ovu noć sam provela na samoj granici, jednom nogom gazeći tlo jave, a drugom tražeći oslonac na polju sna. Znam da sam imala mnogo nekih polu-snova, ali se ne sjećam sadržine, ostao je samo osjećaj, neki koji je teško definisati, teško svrstati, odrediti, protumačiti.

Nebo je sivkasto, ne razaznajem da li je oblačno ili sunce još uvijek nije dostiglo pravu visinu na horizontu kojom nesumnjivo pokazuje svoju dominaciju nad prijetećim oblacima koji se grupišu i gomilaju, ne bi li mu na kratko preuzeli presto i sakrili sjaj.

Primjećujem da ulična rasvjeta još uvijek baca svoju svjetlost na pločnik, pa zaključujem da ima nade da me prvi utisak vara i da sivilo ne odaje namjere kiše da svojim prisustvom poremeti ovaj značajan dan.

Danima unazad prisutan je onaj osjećaj koji nazivamo pozitivna trema. Ne suzbijam ga, naprotiv, dozvoljavam da raste. Osjećaj uzbuđenja pred nečim očekivanim, poznatim, lijepim, jedinstvenim. Prija! Ne da mira, a ugodno je.

To je osjećaj koji je tjerao san sa umornih očiju, budio mozak željan sna raspirujući misli koje pune dušu prijatnim uzbuđenjem.

Prva jutarnja kafa, gutljaj za gutljajem ispijan u tišini i praćen razvijanjem mogućeg i očekivanog filma. Prebiranje da li je završeno sve što je potrebno. Blagi žal zato što me je problem sa kičmom spriječio da realizujem sve zamišljeno. A, pogled stalno leti na sat. Da ne zakasnimo! Iako imamo još tri sata.

Da li zbog odjevne kombinacije primjerene prilici, da li zbog samog događaja za koji je došlo vrijeme, moj dječak mi počinjenje naprasno izgledati odraslije, ozbiljnije. Odjelce mu savršeno stoji dok se šepuri pred ogledalom, džentlmenski dozvoljavajući svojoj maloj sestri da stane ispred njega i uvjeri se da i njoj haljinica, specijalno odabrana za današnji dan, stoji kao iz bajke. Ona je uz brata da mu, ukoliko bude potrebno, drži strah, eliminiše tremu, isprati ovaj značajni korak.

Društvo dobro znano okuplja se pred ovom novom, nedovoljno poznatom zgradom. Sretni što su zajedno, grle se i ljube kao stari prijatelji koji se godinama nijesu vidjeli. Ne utrčavaju u zgradu kao što su to činili u vrtiću. Ne skaču, ne viču, već odmjereno stoje shvatajući da prave važan korak u novo poglavlje svog života. Ponašaju se u skladu sa prilikom, kao da im je mnogo više godina od ovih sitnih šest koje imaju. Polako ulaze i bez gužve se smještaju na klupe predviđene za njih. Veća pometnja vlada među roditeljima.

Duša cvjeta pri pogledu na ove male ljude, pažljivo sređene, brižljivo pripremljene u svakom pogledu za ovaj dan. Ponos kojim zrače uzimajući knjige i znatiželjno ih listajući, čini nas ponosnim na njih.

Došli su do prve važne prekretnice u životu, dočekani toplim riječima nastavnika i ispraćeni roditeljskim osmjesima i suzama radosnicama.

Mali divni ljudi, đaci prvaci, neka vam je sa srećom i na ponos nas, vaših roditelja, koji cijelim svojim srcem, dušom i bićem vjerujemo u vas!