Majkina

Ona zna da kaže GRLI. I njene male ruke uspiju da me obgrle. Nikad me niko nije grlio sa manje, a da je u njemu bilo više. Čitav svijet, moj i njen stao je između dva nosa koja se dodiruju. Jedan kvrgav, drugi prćast.

Ona zna da kaže DUŠA. I podigne svoj mali vrat kako bih je baš tu, u čednu dušu poljubila.

Ona zna da kaže MAZI. I njeni mali prsti prolaze kroz moju dugu plavu kosu koja joj golica nos, a ona ne mari.

Ona zna da kaže LJUBI  i svojim malim usnama, ponosno, ostavi mokar pečat na mom umornom obrazu.

Ona zna da kaže sa puno nade IDEMO, šireći ruke ka meni, i onda kad pomislim da su svi putevi za mene zatvoreni, njena mala snaga u meni pokrene sve.

Ona zna da kaže NEĆE. Ono neće koje ja odrasla još uvijek učim da izgovorim.

Ona ima petnaest mjeseci i sva je satkana od dječije čistoće.

Ostani bebo takva, da podsjetiš majku na sve ono što zaboravim kad se vrijeme ubrza kroz svakodnevnicu.

Ostani takva da me podsjetiš na prave stvari koje jedino mogu da zaustave ovo ludo vrijeme. Na stvari koje majki brišu bore.

Ostani takva da me podsjetiš koliko svijet može da bude dobro mjesto samo zato što si ti u njemu.

Ostani takva da mi ćutnjom kažeš da ne trčim za srećom negdje drugo, već da mi je sreća tu, u krevetu pored tvojih tršavih lokni.

Ostani takva. Ne mijenjaj se, jer majka uz tebe raste svaki dan, i na tome ti hvala.

Hoću li moći da ti vratim sve ono što mi pružaš?

Preuzeto sa www.bobauskokovic.com