Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatku.
Živo sam biće, nesavršeno, dakle, griješim. U odnosu sa svojom djecom, uvijek iz najbolje namjere. Nadam se samo da su to one greške zbog kojih postoji ona čuvena »zbog nečega je to dobro«.
Do nas, više nego ikada, gotovo svakodnevno, dolaze priče, za koje ne želimo da vjerujemo da su istinite. Svaka naredna užasnija od prethodne. Neke stvarne, neke izmijenjene, neke izmišljene, ali potresne. Ma koliko se trudili da ih izbjegnemo, one uvijek pronađu put do nas i prodrmaju nas iz korjena.
Poslije prvobitnog šoka, nerijetko i prolivenih suza, pokušaja da se saberem, nastupa faza preispitivanja, pa i kritikovanja sebe same. Osjećam krivicu zbog svakog povišenog tona upućenog svojoj djeci. Žalim zbog neke postavljene zabrane, iako je bila zaslužena. Boli me nedostatak vremena koji je u jednom trenutku rezultirao ne pružanjem apsolutne pažnje. Preispitujem organizaciju i ispunjenost vremena koje provodim sa djecom, koliko sam im posvećena, da li je to dovoljno, možda bi im bilo potrebno više?! Imam grižnju savjesti zato što provode veliki dio dana u vrtiću, iako je evidentno da im to ne smeta…
Muči me hiljadu pitanja. A, odgovora niotkuda. Ne umijem sebi dati odgovor na najveće i najteže pitanje. Niko sa strane mi ne može dati. To što se nekom činim kao dobra majka ne mora značiti da i jesam. Ili, to što se neko ne slaže sa mojim metodam vaspitavanja, ne znači nužno da su pogrešne. Posebnost odnosa koji postoji između majke i djece ne dozvoljava ma kome ispravan i kompletan uvid u tu specifičnu i kompleksnu mrežu emocija. Uzajamna očekivanja su tu potpuno drugačija od svih ostalih emocija i veza. Ne govorim samo o snazi, već o specifičnosti.
Živo sam biće, nesavršeno, dakle, griješim. U odnosu sa svojom djecom, uvijek iz najbolje namjere. Nadam se samo da su to one greške zbog kojih postoji ona čuvena »zbog nečega je to dobro«. Znam, kao i sva djeca, nalaziće mane i zamjerke po mnogim osnovama. U jednom periodu svog života misliće da je sve trebalo drugačije. Kada i sami postanu roditelji, sve će im se samo reći. Tek tada će biti u stanju da me razumiju. Ali, kroz sve te životne periode, kroz sve te promjenjive poglede i stavove prema mom vaspitnom metodu, samo jedno mi je važno – da u svemu, i onome što smatraju ispravnim i onome što smatraju pogrešnim, prepoznaju ljubav, beskrajnu ljubav koja se nalazi u osnovi svake misli, postupka i odluke.
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
