Ja, razmažena majka

Ja, razmažena majka.

Nekada je moja baba imala običaj da tako naziva one žene koje nijesu (naravno, po njenim standardima) brinule dovoljno o svojoj djeci. Vjerujem da svi znamo za ovaj uvriježeni termin upravo iz svojih porodica, baš kao i ja.

Ovaj tekst posvećen je ženama koje su se u svoje bebe zaljubile na drugi pogled, a ujedno imale i težak porođaj,  kako bi lakše shvatile da u tom osjećanju nijesu usamljene i da je sa njima sve sasvim uredu i da jedino što im je potrebno je vrijeme. Ništa drugo.

Takođe,  posvećen je i onim mama kojima se ljubav sa bebom desila „na prvu“,i imale sreće da porođaj bude „super lak“, kako bi lakše razumjele sve nas sa kojima to nije bio slučaj.

Vjerujem da će to međusobno razumijevanje pomoći da se poveća stepen empatije koja je na (ružno) niskom nivou što vidite kada čitate komentare ispod tekstova koji govore o iskustvima u vezi sa porođajem.

Možete pročitati komentare mama koje ismijavaju iskustva onih koje su imale težak porođaj, kroz razne kvalifikacije od „suviše si razmažena“  do „šta si očekivala“ pa sve do  „naše babe su se porađale u štalama“. Pa bi valjda sad trebalo i mi tako.

U štali.

Porođena sam carskim rezom, koji tek sam tamo shvatila je carski jedino za bebe, ali nikako i za mame. Mamurluk od anestezije je trajao je prilicno dugo, zbog rane od reza učila sam nanovo da hodam, dnevno sam primala 5 boca infuzije što je trajalo ukupno 24 h, jedna kesa urina  i jedna kesa „drena“  visile su iz mog tijela na podu te bolničke sobe.

Na mom stomaku bila je kesa sa pijeskom, radi boljeg zarastanja rane.  Osim antibiotika koje sam takođe primala dobijala sam i lijek koji je pomagao mojoj materici da se skupi, jer zbog carskog reza  nije dobila na vrijeme prirodan signal za to. Vještački izazvane kontrakcije. Eto sada i mi „carice“ znamo kako se „osjećaju“ kontrakcije,  sa zakašnjenjem,  ali u punom svom jeku.

Teško je tekao moj oporavak.

Bilo kako bilo, živi sam svjedok da te sopstveno dijete natjera da pređeš granice mogućnosti jer onog trenutka kada su prestali da mi dovode bebu na podoj, uz objašnjenje da gubi na kilaži, sasvim zabrinuta sa svim tim što je visilo iz mog tijela uspjela sam da ustanem i pođem ka boksu sa bebama dok su se zamnom vukle dvije kese, u jednoj urin u drugoj krv.

Sa svim tim nije  dozvoljen ulaz u boks, sasvim razumljivo, ali mogla sam da je vidim iz daljine i to mi je bilo dovoljno da me umiri makar na neko vrijeme.

Taj „najradosniji trenutak“ kako ga svi nazivaju, kod mene bio protkan i nekom tugom, pa sam mislila da sam umorna i samo sam željela da spavam, a zapravo sam bila sam tužna. Neobjašnjivo potištena.

Ujedno sam bila i opterećena krivicom što ova osjećanja boje moj „najradosniji trenutak“, koji jeste bio neponovljiv i jedinstven, ali ujedno i izmiješan sa tugom koju nijesam mogla sebi da objasnim. A još manje oprostim.

Pravi rolerkoster emocija dešavao se u meni.

Od svih savjeta koje sam dobila prije porođaja niko mi nije rekao da žene sve to mogu da osjete i dožive. I da sva ta osjećanja mogu da se „dese“.

Kasnije dok sam tražila odgovore za sebe, od onih koji su imali razumijevanja za njih, saznala sam da su to sasvim prirodna  osjećanja i stanja, dešavaju se zbog naglog pada nivoa hormona estrogena i progesterona u našem tijelu.

Nazivaju ga baby blues ili poslijeporođajna tuga. Traje od nekoliko dana do nekoliko sedmica i ne zahtijeva liječenje.

Naišla sam na podatak da 80 % žena nakon porođaja ima simptome baby bluesa i da se smatra sasvim normalnim dijelom ranog majčinstva.

Zašto onda o svemu tome mame, ovdje, tako rijetko govore, a tako lako osuđuju, pitam se?