Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatku.
Žurimo puno, a nijesam sigurna gdje stižemo.
Naše djetinjstvo bilo je sporije. Nije to nov zaključak. Kako godine prolaze, čovjek je sklon da sa nostalgijom i kroz ružičaste naočari posmatra prošlost. To se posebno odnosi na djetinjstvo, period kada još nijesmo svjesni mogućih izazova koji se mogu naći pred nama na stazi života. Roditelji i članovi porodice su činili mnoge stvari lakim i mogućim.
Ipak, bez obzira na tu neizbježnu dozu sentimentalnosti koja zamagljuje realan osvrt ka prošlosti, postavlja se kao evidentno da je veći jaz između djetinjstva naše djece i našeg, nego li djetinjstva naših roditelja i našeg.
Životni stil se drastično i rapidno promijenio, moralna ljestvica, kriterijumi vrednovanja, načini vaspitavanja, takođe. Stalna žurba, izabrana ili nametnuta, ne dozvoljava onima koji bi htjeli da sa djecom provode onoliko vremena koliko žele i onako kako bi voljeli.
A, u meni još uvijek toplinu budi sjećanje na hladne zimske noći. Znalo se doba večeri kada ullice opuste i svi pohitaju porodici i domu.
Toplinu dnevne sobe u kojoj su svi ukućani, svako zabavljen svojim interesovanjem, ali svi zajedno, na okupu. Nako čita, neko gleda dokumentarnu emisiju na jednom od dva postojeća TV kanala, a ja na podu sa nekoliko igračaka stvaram magiju samo meni znanog svijeta.
Nedjeljom veče, umotana u frotirski kućni mantil nakon kupanja, sa nestrpljenjem čekam novu epizodu domaće serije i molim se da što duže traje, jer je odjavna špica znak da je došlo vrijeme za odlazak na spavanje.
Ljeto je donosilo dozvolu za duže ostanke vani. Mrak je donosio poziv za povratak kući i to uvijek u ono vrijeme kada je igra najzanimljivija, pa se nestrpljivo očekivao naredni dan i nastavak započetog. Ekipa se razdvajala samo kada bi neko sa porodicom odlazio na more ili selo.
Izmišljali smo igre, umjeli da se zabavimo parčetom kanapa, štapom i komadom prašnjave zemlje, običnim lastišem,…
Danas, trka sa kojom se susrećemo kao sa stilom života, odvlači nas od doma tokom većeg dijela dana. U većini slučajeva tradicionalna uloga baka i deka se odlaže, jer su i oni na svojim radnim mjestima. Produženi boravci počinju da budu jedina alternativa.
Ljubav i pažnju nastojimo pružiti i nadomjestiti konstantno, ali ostaje onaj gorak osjećaj zbog nedostatka vremena u onolikoj mjeri koliko bismo željeli provesti sa njima.
Tople večeri kod kuće sve češće zamjenjuju odsustva pojedinih članova porodice zbog raznih obaveza i vannastavnih aktivnosti. Po povratku ostaje tek toliko vremena za večeru, redovnu toaletu i odlazak na spavanje.
Žurimo puno, a nijesam sigurna gdje stižemo.
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
