Da li voliš svoju djecu?

Da li zaista voliš svoju djecu dok koristiš poslednji atom svoje snage stojeći iznad šporeta dok vijugava para iz lonca zauvjek nastanjuje pore tvoga lica sa kog čistiš znoj, trudeći se da pripremiš što zdraviji obrok koji znaš da neće ni omirisati. Jedina hrana od koje će rasti je tvoja ljubav za koju si suviše umorna nakon svega, da je daš.

Da li zaista voliš svoju djecu dok im ljubiš male stomake dok si u svoj spakovala nezadovoljstvo koje raste dok zbrajaš sve svoje greške koje si napravila tog dana?

Voliš li ih dok ih vodiš u školu, na trening, na čas engleskog, na balet… na sve ono što će im pomoći da lakše ostvare svoje ciljeve, a od svojih, od svojih si odustala davno. Zbog čega? Ne sjećaš se ni sama.

Voliš li ih kada gušiš svaki dan svoja loša osjećanja i stavljaš lažan osmjeh na svoje lice da bi te makar nekad vidjeli nasmijanu, a ne samo naboranu?

Da li ih voliš dovoljno kad ih onako teške nosiš do kreveta dok se tvoja postporođajna koža rasteže još više, a ti ne mariš. Nosiš ih jer znaš da ćeš uskoro morati da ih pustiš, a ti osim njihovih želja u svojim rukama nemaš baš ništa što je samo tvoje. Sebe ne poznaješ, ostala si u nekom danu i nekom satu koji više nije tvoj.

Voliš li ih dovoljno dok im usnulima sklanjaš pramen kose sa lica, dok se prisjećaš svih onih stvari od kojih si odustala, samo zbog njih, a niko to od tebe nije tražio?

Voliš li ih dovoljno kad slutiš da je možda tvoje i njegovo vrijeme odavno već prošlo? I shvataš da su nestale sve one lijepe riječi od kojih se stvarao sočan sok u tvom tijelu koji te činio živom i zdravom, ali znaš da ni poluživa nećeš otići, jer djecu voliš više, a njima treba porodica.

Voliš li ih zaista dovoljno dok te slušaju kako i sada, kad su sasvim ozbiljne bore nasellile tvoje lice, ti i dalje drugima ne umiješ reći NE?

Kažeš da ih voliš, ali istina je da zapravo si zaboravila da voliš sebe.