Piše: Petar Špadijer, Prosvjetna zajednica

Još jedan nedopustiv čin nepoštovanja prema nastavniku, obrazovanju, prema državi u kojoj živimo. Opet ćemo da izmišljamo instant rješenja i “konačna rješenja”, koja će da režu sa naših tastatura i vrište sa naših displeja.

Još jednom ćemo čuti par nemuštih saopštenja o reakcijama “u skladu sa poslovnikom i zakonom”.

Ponovo ću cijelo jutro potrošiti u dogovoru sa novinarima da li da snimim prilog o nasilju u školama i pošaljem vajberom ili da idemo uživo, skajpom.

I još jedan vuk će pojesti još jednog magarca jer uporno nećemo da priznamo da:

– mi odgajamo ovakvu đecu. Mi, konstantno ljuti, mržnjom zadojeni, necivilizovani u komunikaciji i saobraćaju i čekaonici i na utakmici;

– je obrazovanje svim državnim politikama već godinama zadnja rupa na svirali, a prosvjeta sigurna kolijevka za sigurni glas, da se žmurilo na očigledne nepravilnosti ili čak kriminalne radnje, da su se relativizovali katastrofalni propusti i obesmišljavla svaka konstruktivna aktivnost i da su se veliki projekti očas pretvorili u izvor sitnih aktivnosti i još sitnijih zarada koji su davili i ubijali te iste projekte;

– da su kriterijumi za izbor direktora najrjeđe bili stručnost, postojanost, dosljednost, autoritet. Spisak razloga za izbor direktora znao je biti toliko bizaran da me je prosto stid da to ovdje i napišem. Jedan meni bolan i nezaboravan momenat – u postbratićevskom trenutku, kada je poslije ex ministričinog masakra valjalo popuniti mjesta najurenih direktora, predstavnici lokalnih partija iz pobjedničkih koalicija danima su prozivali i zazivali nastavnike i svima istom “spikom” “ti si nam prvi pao na pamet, mi računamo na tebe”, nudili mjesto direktora u onoj školi koja im je dopala u unutarkoalicionim raskubanjima. Na kraju bi, uvijek, “knjiga spala na (nekog) mrzana”. A ti i takvi “mrzani” nastavljaju devastaciju obrazovnog sistema;

– u učionicu se ne može ući “s neba pa u rebra”. Da budući nastavnik na fakultetu koji ga priprema za nastavu mora da ima bar dva semestra pedagogije, metodike, psihologije a ja bih dodao i etike, a da kolege koje u učionicu dolaze sa “nepedagoških” fakulteta moraju ove ispite položiti u okviru godinu dana rada ili gube mogućnost rada u školi.

– da roditelji moraju da shvate da je jedina budućnost naše djece, našeg društva, naše države obrazovan pojedinac koji čini obrazovano društvo. Da do tog cilja možemo doći isključivo ujedinjeni, iskreni, odlučni, uz krvnički trud, uz strašna odricanja i žestoke muke. Ako na drugoj strani imamo neminovnu propast društva, razmislite vrijedi li.

Izvor: CDM