Piše: Milena Zoranović, učiteljica

Tanka je linija koja u ovom trenutku razdvaja grupu nastavnika i profesora koji su obustavili rad i roditelja i učenika.

Zakonskog okvira, koji bi išao u prilog onima koji su obustavili rad i primijenili ovaj vid borbe za svoja ekonomska ili socijalna prava, ne postoji. Zakon ne dozvoljava da zaposleni u obrazovanju štrajkuju.

Sve ove decenije vrh sindikata nije uspio da se izbori, a i za to prima platu, da to bude promijenjeno. Nastavnici su uvučeni u avanturu štrajka, tj. jedan dio je obustavio rad. Kao odgovorni ljudi prihvatili su igru.

Štrajkova, normativno uređenih ili neuređenih, je bilo i biće ali … U školu nam dolaze djeca. Vremena izazovna pa ih jedva uvedemo u učionicu, a sada nam se desilo da smo ih izbacili iz nje. Neko će reći nisu nastavnici već država koja ne poštuje nastavnike. Ko god je kriv za ovu avanturu, ceh će platiti đaci. Jaz i nepovjerenje koje je postojalo između nastavnika i roditelja još više se produbio. Poziv učitelja, prosvjetnog radnika, nikad nije bio dovoljno materijalno vrednovan. Neće ni biti. Poziv učitelja je bila dobrovoljna misija učešća u oblikovanju generacija koje čine društvo. Za taj rad ne postoji kantar koji bi to izmjerio, ali bi trebalo da postoji i unutrašnja odgovornost svakog prosvjetnog radnika prema biću koje mu je povjereno. Pa, ako je glomazni državni aparat zatajio da li mi prosvetni radnici treba da đacima damo podstrek u besposličenju time što jedno vrijeme nećemo biti u učionici?

Dnevnik nosim 38 godina. Koliko uspješno stvar je subjektivnog osjećaja onih koji to procjenjuju. A mnogo ih je. Nikad nisam imala problem da iskažem svoj stav bez pretenzija da je on ispravan. Procjena kolega da je obustava rada jedini put da pokažu svoju snagu i poboljšaju svoj ekonomski položaj i zavrede poštovanje u društvu je izbor sindikata, koji su oni prihvatili.

Đaci i roditelji nisu imali priliku da biraju.

Ja sam odabrala da držim čas.