Profesorica Radnog prava Vesna Simović Zvicer saopštila je da je nesporno da prosvjetarima pripada pravo na uvećanje zarada u skladu sa koeficijentima koji su predviđeni Granskim kolektivnim ugovorom za 2024. godinu, ali je sporan način na koji je Sindikat krenuo u ostvarivanje tog svog prava.

U izjavi za portal RTCG, ona je ocijenila da je zakonit osnov po kojem je Sindikat prosvjete stupio u štrajk, jer poslodavac nije primijenio odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Sa druge strane, nezakonitost vidi u jednostranom utvrđivanju minimuma procesa rada koji znači da se nastava ne održava.

Simović Zvicer kaže i da, ako bi sud utvrdio da je štrajk nezakonit, onda bi, shodno zakonu, veliki broj prosvjetnih radnika mogao da dobije otkaz.

Ministarstvo prosvjete juče je uputilo Zaštitniku imovinsko-pravnih interesa zahtjev za pokretanje postupka za utvrđivanje nezakonitosti štrajka u organizaciji Sindikata prosvjete, sa ciljem iniciranja postupka pred Osnovnim sudom u Podgorici.

Simović Zvicer podsjeća da je Zakon o štrajku predvidio mogućnost da poslodavac pokrene postupak za utvrđivanje nezakonitosti štrajka pred nadležnim sudom, što je kako dodaje, Ministarstvo prosvjete i uradilo.

Kada je riječ o zakonitosti štrajka u prosvjeti Simović Zvicer tu ističe dvije ravni.

“Imamo takozvani pravni kolektivni spor, koji je nastao zbog činjenice da poslodavac nije primjenio odredbe Granskog kolektivnog ugovora koje su na snazi. Tako da u tom slučaju, ako govorimo o predmetu štrajka, štrajk jeste zakonit. Drugo pitanje, kada se utvrđuje zakonitost, jeste proces unutrašnjeg organizovanja štrajka. Ja tu kao problem vidim način utvrđivanja minimuma procesa rada”, navodi Simović Zvicer.

A upravo je Zakon o štrajku predvidio, kako kaže, način na koji su utvrđuje minimum procesa rada.

Činjenica je i to da, kako ističe Simović Zvicer, prethodna ministarstva od 2015. godine, kada je usvojen Zakon o štrajku, nisu ispoštovala obavezu da, u slučaju da se ne postigne saglasnost po pitanju minimuma procesa rada sa sindikatom, da se inicira postupak pred Agencijom za mirno rješavanje radnih sporova.

“To je bila obaveza Ministarstva i to je trebalo biti urađeno još krajem 2015. godine. Međutim, situacija je takva kakva jeste. Zakon o štrajku predviđa u prelaznim i završnim odredbama da do utvrđivanje minimuma procesa rada, odnosno donošenja tog akta pred Agencijom, važe propise koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona”, pojašnjava Simović Zvicer.

Iz svega toga, kako kaže Simović Zvicer, proizilazi da je na snazi uredba iz 2006. godine, što je kako dodaje tačno, jer ona nije stavljena van snage, niti je usvojen drugi akt o minimumu procesa rada u skladu sa zakonom.

“Činjenica je i da ta uredba u sadržinskom smislu jeste problematična, jer značajno ograničava pravo na štrajk i da je trebalo u međuvremenu nešto uraditi. Ono što imamo sad jeste da je Sindikat prosvjete sam utvrdio minimum procesa rada, a taj minimum procesa rada je druga krajnost i podrazumijeva ovo što vidimo, a to je da se ne održava nastava, ne održavaju se časovi, u školama koje štrajkuju. Tako da je to vrlo problematično i moje mišljenje je da je sindikat tu izašao van onoga što su njihova ovlašćenja predviđena Zakonom o štrajku, jer sindikat je mogao da predloži učesnike u štrajku koji će učestvovati u ostvarivanju minimuma procesa rada, ali nikako sam da utvrđuje minimum procesa rada”, poručila je Simović Zvicer.

Iz svega toga, kako kaže, proizilazi da minimum procesa rada podrazumijeva – nula nastave.

“Naravno ne smijemo da zanemarimo ono što mora da bude u fokusu pažnje, a to je interes učenika. Zbog toga je i Zakon o štrajku prepoznao prosvjetu kao jednu od djelatnosti u kojima se predviđa takozvani posebni režim štrajka. Upravo osnovno obrazovanje, predškolsko obrazovanje, su u Zakonu o štrajku prepoznati kao djelatnosti u kojima se od prvog dana štrajka mora poštovati minimum procesa rada, dok sa druge strane recimo u srednjem obrazovanju ne mora od prvog dana, nego ukoliko bi zbog obima i prirode štrajka se mogla ugroziti i realizacija nastavnog plana i procesa. Ovo je u situaciji da je minimum utvrđeno u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju to nije urađeno, mislim na ovaj minimum koji je sindikat sam utvrdio”, poručila je Simović Zvicer.

I isplata plata pod znakom pitanja

Simović Zvicer podsjeća da po Zakonu o štrajku poslodavac nije dužan da isplaćuje zaradu učesnicima u štrajku, osim onima koji učestvuju u minimumu procesa rada.

“Ovo dodatno komplikuje situaciji iz razloga što koliko sam ja razumjela iz medijskih navoda, Sindikat je donio odluku da svi učesnici u štrajku dolaze na posao, a da ne rade ništa. U toj situaciji mi ne možemo reći da su oni učestvovali u minimumu procesa rada jer njihova obaveza zakonska i ona koja im proizilazi iz ugovor o radu jeste da izvode nastavu. Ako oni to ne rade oni ne učestvuju u minimumu procesa rada posebno u ovoj situaciji kada je taj minimum utvrđen suprotno zakonu”, poručila je Simović Zvicer.

Ona podsjeća i da Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju kao jedan od razloga za otkaz predviđa i učešće u nezakonitom štrajku.

“Dakle, nezavisno od toga da li ste članovi štrajkačkog odbora ili ste samo učesnici u štrajku. Pošto je pokrenut postupak kako smo dobili informaciju pred sudom u cilju utvrđivanja da li je štrajk zakonit, ukoliko bi sud utvrdio da je štrajk nezakonit, onda bi i shodnoj ovoj zakonskoj odredbi, Zakona o obrazovanju i vaspitanju moglo doći do situacije da veliki broj prosvjetnih radnika dobije otkaz. Dakle, to je mogućnost”, ističe Simović Zvicer.

Misli da, imajući u vidu sve ove probleme na koje je ukazala, iz ove situacije se može jedino izaći dijalogom.

“Nesporno je da sindikatima pripada pravo na uvećanu zaradu u skladu s koeficijentima koji su predviđeni za 2024. godinu njihovim Granskim kolektivnim ugovorom, ali je takođe, po mom mišljenju, sporan način na koji su oni krenuli u ostvarivanje tog svog prava”, poručila je Simović Zvicer.

Smatra i da je ovaj problem mogao biti riješen bez štrajka, jer je Sindikat već pokrenuo postupak za naknadu štete pred Agencijom za mirno rješavanje sporova, a ako ne bi bilo sporazuma sa poslodavcima vodili bi spor pred sudom.

“Moje mišljenje je da bi u tom slučaju, što bi pravnici rekli, imali čist pravni spor, odnosno situaciju da bi njihovo sud utvrdio njihovo pravo na naknadu štete”, zaključila je Simović Zvicer.

Izvor: RTCG