Slučaj Milene Raičević, osim mnogih drugih pitanja, otvorio je problem prava na majčinstvo istaknutih sportistkinja. Ova tema, o kojoj se uglavnom ćuti u crnogorskom društvu, nije, međutim, izolovan ovdašnji problem. Uopšte, prava žena u sportu, pa i ona osnovna, u dubokoj su sjenci rezultata i sve većih suma novca kojima se, ugovorima i mimo njih, kupuje tišina koja je oko majčinstva proslavljene rukometašice zavladala i Crnom Gorom.

“Nažalost, ugovor, a vjerovatno postoji i aneks, u konkretnom slučaju nije dostupan javnosti, pa je teško dati konkretniji komentar, sem da su prava rukometašice Raičević bitno narušena u smislu postojećih propisa. S druge strane, da li je postojalo prećutnih dogovora ne samo u predmetnom slučaju, već ukupno u smislu vrijednosti ugovora, i onoga što su sportisti dobijali mimo ugovora ili dio iznosa koji su morali biti vraćeni, očekujem da se time konačno pozabave nadležni državni organi”, objašnjava dr Marko Begović.

Sa druge strane, Miloš Lalević, ekspert za sportsko pravo, ističe da kada sportistkinje tokom karijere odluče da postanu majke, treba da im se omogući nesmetan pravni ambijent za ostvarenje tog prava i posebnu pravnu zaštitu tokom trdunoće i porođaja, naravno imajući u vidu i interese sportske organizacije i pronalazeći balans između svega navedenog.

Begović upozorava da je pred sportistima izbor ili da ćute ili da bude uklonjeni iz sporta, a to posljedično znači ugrožavanje njihove egzistencije.

“U tom duhu bi trebalo posmatrati ovu konkretnu situaciju, kao refleks uspostavljenih odnosa u sportu, koje je neophodno korjenito reformisati. Pravosudni organi su se do sada pokazali ili nespremnim ili nedovoljno pripremljenim da sprovedu neophodne mjere i radnje iz njihovih nadležnosti, uključujući finansijsku forenziku i detaljnu provjeru imovinskog stanja. Tada će biti jasno zašto su određeni pojedinci više decenija na pozicijama odlučivanja u sportu”, ističe Begović upozoravajući da su u ovom momentu u prometu izmjene Zakona o sportu, kojim se želi očuvati klijentelistički sistem.

Primjer koji bi trebalo pratiti u perspektivi, ističe Begović, predstavlja tipski ugovor Norveškog rukometnog saveza koji je izrađen u partnerstvu sa Norveškim udruženjem sportista, u kojem se posebno podvlače prava sportista u skladu sa propisima Norveške, uključujući pravo na majčinstvo.

Imajući u vidu da sportsko pravo uređuje polje pravnih odnosa u sportu različite prirode, razumljivo je, smatra Lalević, što se prava i obaveze sportista u sportskoj organizaciji ostvaruju ne samo u skladu sa Zakonom o sportu, već i Zakonom o radu, sportskim pravilima nadležnog nacionalnog sportskog saveza, pravilima međunarodne sportske organizacije, ugovorom ili drugim aktom između sportiste i sportske organizacije.

“Stvaranje pravnih uslova ženama da nesmetano ostvare svoje pravo na majčinstvo a da ne izgube svoje sportske karijere je svakako ozbiljna tema koja je, kroz konkretan slučaj rukometašice Raičević, otvorila jako puno važnih pitanja u oblasti sportskog prava”, dodaje Lalević.

On naglašava da je svakako jedno od prvih pitanja koje se nameću balans interesa sportske organizacije, sa jedne strane, i neprikosnovenog prava žene da se ostvari kao majka sa druge strane i zaštite tog njenog prava tokom trajanja sportske karijere.

On ističe da se Zakonom o sportu ovo pitanje ne reguliše, ali, smatra, povezanost Zakona o sportu i Zakona o radu u kontekstu uređenja radnih odnosa u sportu obuhvata i pitanje posebne zaštite žena za vrijeme trudnoće.

“Pitanje je da li se u praksi prije svega dobro razumiju i poštuju ove obaveze, ovakva povezanost Zakona o sportu i Zakona o radu i u finalnom obaveze koje iz svega navedenog proizilaze prema profesionalnoj sportistkinji”, pojašnjava Lalević.

Prema njegovim riječima, generalno posmatrano, veliki sistemski nedostatak u zaštiti prava iz radnog odnosa u sportskoj oblasti u Crnoj Gori postoji zbog činjenice da i pored obaveze iz Zakona o radu još iz 2019. godine, još uvijek nije zaključen kolektivni ugovor za sportske subjekte.

“Kolektivni ugovor svakako predstavlja prostor za rješavanje ključnih problema na nivou određene oblasti”, kazao je Lalović.

Zakon o sportu i Zakon o radu

Članom 27 Zakona o sportu propisana je definicija profesionalnog sportiste kao lica koje se sportom bavi kao osnovnim zanimanjem i zasnovao je radni odnos sa sportskom organizacijom u skladu sa propisima o radu. To prije svega znači da se profesionalni sportista, zbog navedenog, mora tretirati kao i ostala zaposlena lica u bilo kojoj drugoj oblasti.

“Ovo direktno ukazuje i da ugovor koji se zaključuje sa profesionalnim sportistom mora biti u skladu sa Zakonom o radu, a upravo tim Zakonom je prvo propisano da je zaposleni fizičko lice koje ima zasnovan radni odnos kod poslodavca, da je zabranjena diskriminacija po osnovu trudnoće, da zaposlena žena ima posebnu zaštitu za vrijeme trudnoće i porođaja i ostala prava koja pod posebnom pažnjom tretiraju ženu za vrijeme trudnoće i porođaja”, objašnjava Lalović.

Alison Feliks vs Nike

Alison Feliks, američka atletičarka, osvojila je ukupno devet olimpijskih medalja tokom svoje karijere. To uključuje zlatne medalje u štafetnim trkama i individualne medalje na 200 metara i 400 metara. Uprkos briljantnoj karijeri ova atletičarka je postala poznatija po svom sukobu sa kompanijom Nike nego po brojnim medaljama.

Feliks je, najprije, u članku u Njujork tajmsu optužila Nike, svog dugogodišnjeg sponzora, da je kaznila nju i druge trudne sportistkinje u pregovorima o ugovoru.

Nakon što je Alison Feliks prozvala giganta sportske odjeće, Nike je proširio zaštitu plaćanja za trudnice i nove majke.

Ovaj potez američke atletičarke je bio pun iskušenja. Ona je rizikovala da izgubi svoj primarni izvor prihoda i mogla je biti stavljena na crnu listu velikih mitinga koje sponzoriše upravo Nike.

U septembru 2017. godine, Ves Feliks, Alisonin stariji brat i agent, i Nike su počeli ponovne pregovore o ugovoru. Nike je, kako je rekao Ves, predložio smanjenje plate za 70 %.

U junu 2018. Alison je rekla Vesu da je trudna. U strahu da bi Nike mogao da povuče ponudu ako otkrije da osniva porodicu, Alison i Ves su odlučili da sakriju njenu trudnoću.

Alison Feliks je trenirala prije zore tako da niko nije mogao da je vidi kako vježba. Nosila je široku odjeću, žrtvovala sve rituale prve trudnoće iz straha za finansijsku sigurnost porodice koju je trebalo da ima.

U međuvremenu, pregovori sa Nike su postajali sve napetiji. Kompanija se složila da neće primjenjivati nikakva smanjenja učinka na njenu platu godinu dana nakon njenog porođaja, ali je odbila njen zahtjev da doda u ugovoru da su ove zaštite vezane za materinstvo.

Poruka Alison Feliks je bila jasna: Nike nije želio da napravi presedan u podršci budućim sportistkinjama koje žele da zasnuju porodice.

Za Alison Feliks je pomisao da napusti kompaniju koja ju je sponzorisala skoro deceniju bila zastrašujuća. Ova kompanija takođe sponzoriše nekoliko velikih svjetskih takmičenja, tako da bi Alison Feliks rizikovala i prihode od honorara za nastupe na ovim takmičenjima.

“Uvijek je u sportu vladala tišina i strah oko majčinstva. Sjećam se da sam se osjećala kao da moram da biram između sporta koji volim i svoje porodice”, rekla je Alison tada.

Tokom trudnoće, kod Feliks se razvila preeklampsija, stanje obilježeno visokim krvnim pritiskom i nepovoljnim ishodima porođaja koji je češći kod afroameričkih žena. Kamrin, njena ćerka, je rođena sedam nedjelja prije termina, 28. novembra 2018. Kamrin je provela oko mjesec dana na intenzivnoj njezi prije nego što su je Feliks i Ferguson odveli kući.

Tri mjeseca nakon istupa u Njujork tajmsu, Nike je najavio da će kompanija garantovati platu sportistima i bonuse za 18 mjeseci tokom trudnoće. Ipak, Feliks je napustila Nike i potpisala ugovor sa Atletom, kompanijom koja joj je ponudila pune benefite za 18 mjeseci ako odluči da ponovo postane majka.

Tog septembra, na svjetskom prvenstvu u atletici u Dohi u Kataru, Feliks je osvojila svoju 12. i 13. zlatnu medalju u karijeri – svoju prvu kao majka.

Izvor: Vijesti