Crna Gora u pogledu inkluzivnog obrazovanja djece s posebnim obrazovnim potrebama u normativnom smislu prednjači u odnosu na države regiona, ali je problem implementacija propisa, smatraju u Nacionalnoj asocijaciji roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju (NARDOS).

Predsjednik NARDOS-a Savo Knežević ocijenio je da je posljedica toga i problem sa nedovoljnim brojem asistenata, odnosno različito tumačenje zakonskih rješenja i njihova primjena u praksi.

Iako komisije koje izdaju rješenja o usmjeravanju za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama navode da je neophodna podrška asistenata u nastavi, Ministarstvo prosvjete na osnovu analize na terenu donosi odluke da jedan zaposleni može u isto vrijeme biti podrška većem broju djece.

Iz tog Vladinog resora naveli su da se neracionalnim i nepotrebnim akumuliranjem asistenata u obrazovnom sistemu ne pomaže djeci kojoj je to zaista potrebno.

Roditelji smatraju da su njihova djeca zakinuta kada je riječ o elementarnoj podršci i da se ne može govoriti o inkluziji tamo gdje jedan asistent, često u isto vrijeme, treba da pruži pomoć za nekoliko đaka.

Knežević je kazao da u Crnoj Gori ne postoje zvanični podaci o broju djece sa smetnjama u razvoju, a da ih, prema podacima NARDOS-a, ima više od 2,5 hiljada.

Prema njegovim riječima, toliko bi trebalo da bude i asistenata u nastavi, a ima ih oko 250.

Na pitanje koliko trenutno ima asistenata u nastavi, iz Ministarstva prosvjete agenciji MINA odgovorili su da je “u ovom trenutku angažovan onaj broj asistenata koji rade u skladu sa zakonskim propisima, sa više učinka u skladu sa Individualnim razvojno-obrazovnim programom, rasporedom časova i u okviru 40 sati u radnoj sedmici”.

Knežević, međutim, upozorava da u Crnoj Gori trenutno ne postoji dovoljan broj asistenata u nastavi.

„Ako imate preko 2,5 hiljada djece sa posebnim obrazovnim potrebama, a ta usluga treba da se pruža 1 na 1, ona treba da imamo minimum 2,5 hiljada asistenata“, kazao je Knežević, koji je bio gost Roditeljskog leksikona Udruženja Roditelji.

On je rekao da roditelji razumiju i prihvataju da jedan asistent radi sa dvoje ili troje djece sa lakšim smetnjama u razvoju, ali da ne mogu prihvatiti da jedan asistent radi sa dva djeteta koja koriste invalidska kolica.

Knežević je pitao kako neko u školi, Ministarstvu ili bilo gdje drugo može da tvrdi suprotno ako Komisija, koja je zadužena za usmjeravanje djece sa smetnjama u razvoju, donese odluku i kaže da je djetetu potreban asistent.

Iz Ministarstva prosvjete su, povodom informacija da veliki broj obrazovno – vaspitnih ustanova nije dobio odobrenje na sistematizaciju dijela radnih mjesta asistenata u nastavi, kazali da ne ukidaju pravo na asistente.

Naprotiv, kako su rekli, svim obrazovno-vaspitnim ustanovama koje su ispunile propisane uslove, odobrili su potreban broj.

Iz tog Vladinog resora naveli su da je tome prethodila analiza stanja u školama.

“Ministarstvo je tokom ljeta sprovelo analizu situacije u pogledu novoupisane djece i/ili djece koja su prešla iz jednog obrazovno-vaspitnog sistema u drugi”, kazali su iz Ministarstva.

Takođe je, kako su rekli, uzet u obzir i broj novousmjerene djece.

„U skladu s tom analizom smo komunicirali sa školama i pred početak školske godine uputili im instrukcije, te tamo gdje se ukazala opravdana potreba za većim brojem izvršilaca, preporučili smo angažovanje novih asistenata“, naveli su iz Ministarstva.

Iz Ministarstva prosvjete kazali su da se, u skladu sa rješenjem Komisije za usmjerenje, vodi evidencija u tom Vladinom resoru.

Evidencija im, kako su rekli, služi za planiranje usluga i odgovora na potrebe djece, kao i za praćenje situacije i stanja u školama.

„Ono što je važno istaći je da rješenja o usmjeravanju određuju program, te daju jasne i konkretne preporuke u odnosu na prilagođavanje uslova, nastavnog procesa, ulogu nastavnika, stručnih saradnika, rukovodilaca, u pogledu edukacija, opreme, individualizacije“, naveli su iz Ministarstva.

To, kako su kazali, i jeste osnovna svrha postupka usmjeravanja.

„Samim tim je jasno, kao što je više puta i ukazano, da asistenti sami sebe ne treba da stavljaju u ravan ni da miješaju poslove sa nastavnicima kao nosiocima obrazovno-vaspitnog procesa, ili stručnim saradnicima koji neposredno pružaju podršku djeci ili roditeljima“, naveli su iz Ministarstva.

Na pitanje mogu li direktori škola da zapošljavaju asistente po ugovoru o djelu bez obzira na to što to radno mjesto nije predviđeno sistematizacijom, iz Ministarstva prosvjete su odgovorili da direktori ne mogu da zapošljavaju asistente bez saglasnosti tog resora.

To im je, kako su rekli, već ukazano tokom neposrednih sastanaka i u pisanoj formi.

„Kao i da se od njih očekuje profesionalan i zakonski utemeljen odnos prema inkluzivnim vrijednostima, nastavnom procesu, zaduženjima zaposlenih u školi, a prije svega odgovoran odnos prema državi i njenim resursima“, kazali su iz Ministarstva prosvjete.

Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG), Udruženje Roditelji, Savez slijepih i Fondacija ”Ognjen Rakočević” 25. novembra uputili su dopis Ministarstvu prosvjete u kojem su tražili da omogući dovoljan broj asistenata djeci s invaliditetom, odnosno djeci sa smetnjama u razvoju.

U tim organizacijama smatraju da broj asistenata u nastavi nikada nije odgovarao potrebama djece i onome što piše u njihovim rješenjima o usmjeravanju.

Oni su ocijenili da asistencija ne može i neće dovesti do izolacije i segregacije, već upravo naprotiv do inkluzije.

Iz UMHCG, Udruženja Roditelji, Saveza slijepih i Fondacije ”Ognjen Rakočević” rekli su da nijesu saglasni sa tumačenjem Ministarstva u vezi s ulogom asistenata.

Po stavovima Ministarstva bi se, kako su saopštili, dalo zaključiti da asistent samo treba da dovede dijete do klupe i pusti ga da samo prati nastavu u toku časa.

Kako prenosi portal Roditelji.me, Ministarstvo prosvjete obavijestilo je podgoričku Osnovnu školu “Savo Pejanović” da nemaju saglasnost za angažovanje sedam asistenata u nastavi.

To znači, kako su naveli roditelji, da će veliki broj djece sa smetnjama ostati bez podrške i da će za njih biti nemoguće da prate nastavu.

Majka blizanaca koji pohađaju tu školu za Gradsku televiziju istakla je da je sistem jako zakazao, i da u toj školi na 16 djece sa smetnjama ostaju samo tri asistenta.

“To je nemoguća misija. Sramno je za državu i za Ministarstvo da donese takvu odluku”, kazala je ona.

Knežević je kazao da je Crna Gora, što se tiče inkluzije, najviše napredovala u odnosu na zemlje okruženja.

„Donešene su strategije, zakoni, individualni planovi se rade, ali kada je u pitanju implementacija – tu dođemo do problema“, naveo je Knežević.

On je, govoreći o problemima, ocijenio da u mnogim školama koordinatori za inkluziju rade loše i ne sprovode inkluziju onako kako treba.

Knežević je kazao da imaju informaciju da u nekim školama čak i ne postoji koordinator za inkluziju i istakao da je to veliki problem.

„Koordinator je veoma bitan i od njega sve kreće. On prati kako radi asistent“, dodao je Knežević.

Upitan da li je u obrazovnim ustanovama rad sa djecom sa posebnim obrazovnim potrebama kvalitetan, on je rekao da informacije sa terena ukazuju da su roditelji nezadovoljni.

Knežević je dodao da je analiza sektora obrazovanja pokazala kolike su manjkavosti obrazovnog sistema, naročito u posljednjih šest, sedam godina, kao i za vrijeme pandemije COVID-a 19.

Mjere koje su uslijedile kao odgovor na izbijanje pandemije COVID-a-19, kao što je zatvaranje škola, negativno su uticale na djecu iz ranjivih grupa širom svijeta.

Knežević je ukazao da su se roditelji djece sa smetnjama u razvoju tokom krize izazvane pandemijom suočili sa dodatnim izazovima, prvenstveno nedostatka usluga podrške.

Nastavnik, kako je poručio, mora dio vremena da posveti djetetu sa smetnjama u razvoju.

„Znam da je to veoma teško ako imate 35 učenika, ali jedan dio vremena se mora posvetiti“, istakao je Knežević.

On je kazao da nikada još nije čuo da je ijedno dijete sa smetnjama u razvoju bilo na dopunskoj nastavi.

Knežević je rekao da je, u odnosu na period prije 20 ili 25 godina, danas situacija potpuno drugačija i da većina djece ide u redovne škole.

„Većina, ali ne sva jer, nažalost, škole još nijesu prilagođene djeci sa težim smetnjama u razvoju, tako da samo djeca sa lakšim smetnjama u razvoju mogu da pohađaju redovne škole“, dodao je Knežević.

On je kazao da se, takođe, dosta napredovalo kada je u pitanju socijalna i dječja zaštita.

Kako je rekao Knežević, kada je u pitanju zdravstvena zaštita, i tu se krenulo naprijed.

„Nažalost, još imamo dosta problema. Idemo dva koraka naprijed, tri nazad. U posljednjih par godina, tokom COVID 19 krize, čini mi se da smo otišli dosta nazad“, smatra Knežević.

Za to, kako je naveo, postoje mnogi razlozi.

Prema riječima Kneževića, napredak je vidljiv, ali implementacija donijetih rješenja nije adekvatna.

„Donijeli smo sijaset strategija, zakona, koji u suštini nijesu loši, ali primjena svega toga je veoma loša. Na terenu je slika potpuno drugačija“, naglasio je Knežević.

On je poručio da je potrebno snažno i efikasno uvezivanje svih relevantnih sektora, posebno u dijelu rane detekcije i pružanja usluga rane intervencije.

Knežević je istakao da je veoma važno da se podrška pruži ne samo djetetu nego čitavoj porodici.

On je, odgovarajući na pitanje šta u Crnoj Gori treba hitno mijenjati, kazao da se sredstva koja država ulaže rasipaju nepotrebno, naročito kada je u pitanju nevladin sektor.

Knežević je kazao da lobiraju da se izmijeni član 32 Zakona o nevladinim organizacijama (NVO).

On je dodao da ne mogu svi na isti način da se finansiraju i da nijesu sve organizacije iste.

Knežević je rekao da je problem što ne postoje baze podataka, prije svega o tome koliko je djece sa smetnjama u razvoju.

„Ako ne znamo koliko imamo osoba sa invaliditetom, kako ćemo da usmjerimo sredstva. Nemamo ni adekvatno mapiranje usluga“, dodao je Knežević.

On je rekao da su im finansije najveći problem, jer sve usluge koje pružaju lokalne organizacije, kao što su usluge fizioterapeut, logoped, defektolog, psiholog, iziskuju ogromna sredstva.

Osim izmjena Zakona o NVO, Knežević je najavio da će inicirati i izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Taj akt je, kako je naveo, od 2015. godine mijenjan pet ili šest puta.

„Nažalost, 90 odsto naših predloga nije usvojeno. Nije prohvaćeno ono što je nama ključno i bitno za rad na terenu“, dodao je Knežević.

Tekst je dio projekta Roditelji između činjenica i mišljenja, koji finansiraju Evropska unija u Crnoj Gori i Programska kancelarija Savjeta Evrope u Podgorici, a realizuju udruženje Roditelji i agencija MINA.

Projekat se bavi temama iz oblasti obrazovanja, koje treba da pomognu roditeljima da steknu jasniju sliku o problemima na koje često ukazuju.
Izvor: MINA