Četiri ozbiljna slučaja nasilja među maloljetnicima, koja su prijavljena, za samo dvije sedmice – neslavan su rezultat koji bilježi Crna Gora. Česti sukobi, svađe i čarke vršnjaka, učenika osnovnih i srednjih škola su dio svakodnevice školskog života, ali je očigledno da nasilje i fizički obračuni postaju način rješavanja problema koje djeca imaju među sobom.

U Prvoj srednjoj stručnoj školi u Nikšiću došlo je u petak do upotrebe biber spreja zbog čega je osmoro učenika završilo u Hitnoj pomoći. Nakon ukazane pomoći odmah su pušteni kući, a zbog incidenta je nastava u školi prekinuta. Do incidenta je došlo tokom malog odmora, u toaletu koji nije pokriven video nadzorom, gdje je neko koristio biber sprej.

U Baru su u posljednje vrijeme prijavljena dva slučaja. U jednom je grupa od šest maloljetnika nasrnula na jednog sedamnaestogodišnjaka. Pozvali su ga uveče da izađe napolje – i uslijedilo je prebijanje.

Mediji su prenijeli izjavu žrtve koji je događaj opisao da su ga dječaci, od kojih neki idu sa njim u istu školu, prvo verbalno maltretirali a onda i šamarali. Neki iz grupe su držali maloljetnog mladića. Uslijedili su udarci pesnicama u predjelu lica. Pao je na pločnik, a zatim su ga udarali nogama u predjelu trbuha. Dok je ležao na pločniku, nasilnik je od povrijeđenog mladića tražio da mu poljubi patike. On se prvobitno opirao, a dvojica mlađih su mu dobacili: „Poljubi, i mi smo ljubili i vezali mu patike“.

Sve se ovo dogodilo jer je nasilnik čuo da je žrtva negdje kazala da je on „izgoretina u glavu“. Epilog su teške povrede abdomena i u predjelu glave, kako su konstatovali ljekari.

Drugi slučaj se dogodio takođe u Baru, ali u osnovnoj školi, među četrnaestogodišnjacima. Osnovac je pesnicom slomio nos učeniku.

„Dječak je zadobilo prelom nosa bez dislokacije, laku tjelesnu povredu“, potvrdili su iz ODT Bar.

Policija i tužilaštvo ispituju oba slučaja.

Proces podrške stao

Iako je krajem 2019. godine otvorena linija za prijavu nasilja u školama, formiran nacionalni tim za praćenje pojave vršnjačkog nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama, kao i školski timovi za bezbjednost – taj proces u potpunosti je stao.

U Ministarstvu prosvjete Pobjedi su rekli da SOS linija za prijavu vršnjačkog nasilja nije u funkciji zbog organizacionih promjena, ali da rade sve da je ponovo aktiviraju. Sa druge strane, Zavod za školstvo Crne Gore zatražio je prošle sedmice od direktora svih osnovnih i srednjih škola da dostave podatke o formiranju školskih timova za prevenciju i zaštitu učenika od nasilja i vandalizma, kao i izvještaje o aktivnostima sprovedenim u prvom tromjesečju.

Glavni problem, kada je u pitanju vršnjačko nasilje, izvršna direktorica Udruženja Roditelji Kristina Mihailović vidi u odsustvu odgovornosti „počev od porodice, pa škole, a onda svih institucija koje treba da se bave ovom problematikom“.

„Čak i u onim momentima kad institucije dobiju ili imaju konkretna pravila po kojima moraju da postupaju može da im bude da oni neće to da primjenjuju. Isto tako, u situacijama kada dođe do vršnjačkog nasilja nekome može da bude da ne želi da se bavi ponašanjem svog djeteta“, kazala je Mihailović.

Stoga je, prema njenim riječima, logično da će djeca tako da se ponašaju.

„Prvo imaju loš primjer od svih nas zajedno, počev od porodice pa i ukupnog društva, ambijenta u kojem živimo“, ističe Mihailović.

Ona ističe da vršnjačko nasilje nije problem škole, već da to može da bude samo u određenom trenutku.

„Ali to će dijete ukoliko se problem ne riješi, da pređe u neku drugu školu i da opet pravi problem, odnosno društvo će morati sa njim u nastavku da se bavi“,  kaže Mihailović i naglašava da i unutar škole, porodice, centra za socijalni rad i policije i u Ministarstva moraju da znaju što treba da rade i koja je njihova odgovornost – ukoliko ne urade ono što treba.

Uloga roditelja

A da roditelji imaju važnu ulogu smatra i socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja Dijana Popović Gavranović.

Ona za Pobjedu kaže da roditelji treba da se ophode prema djeci sa strpljenjem, prihvatanjem i razumijevanjem, da učestvuju u zajedničkim aktivnostima i razgovaraju sa njima.

„Treba da uvide i uzdrže se od ljutnji na dijete koje su uzrokovane nečim što nije vezano za dijete, kao recimo stresom na poslu, u vezi partnerskog odnosa, finansija. Roditelji mogu da zaustave nasilničko ponašanje dajući lični primjer djetetu kako se ponaša u određenim situacijama, podsticanjem djeteta da razmišlja šta se dešava ako se problem riješi nasilno/nenasilno, kao i učenjem vještina nenasilnog rješavanja sukoba“, smatra Popović Gavranović.

Ko je žrtva, a ko nasilnik

Ona naglašava da svako može postati žrtva vršnjačkog nasilja, ali da su podložnija tiha, mirna, povučena, pasivna, nesigurna djeca, ona koja dođu iz druge sredine, ali i djeca koja se ističu dobrim ponašanjem i školskim uspjehom, talentom.

„Šta se dešava sa žrtvom? U početku uočava problem, preispituje šta se dešava i često okrivljuje sebe. Neka djeca pokušaju da zatraže pomoć, a neka se žale, plaču, pokazuju anksioznost, depresivnost. Ako na traženje pomoći ili promjene raspoloženja i stanja djeteta odrasli iz njegovog okruženja ne reaguju ili to ne vide, ono se povlači u sebe. Što duže traje vršnjačko nasilje, žrtva se osjeća nemoćnijom i nesposobnijom“, upozorava Popović Gavranović.

Ona ističe i da nasilje obično čini i da dijete koje je po nečemu moćnije i koje želi da povrijedi, iskoristi drugoga, ali i uživa u tome, „okupirano je svojim željama i zadovoljstvima, prijeti daljom agresijom“.

„To su uvijek ljuta djeca, koja se lako iznerviraju, često ne razumiju kakvu štetu prave drugom djetetu. Neka su veoma samopouzdana i popularna, a neka nijesu, imaju malo prijatelja i ne osjećaju se dobro u školi, u svojoj porodici. Kada se otkrije dijete koje čini nasilje, ono to poriče, zatim objašnjava da se samo šalilo, zatim da je drugo dijete prvo počelo i veoma računa na podršku djece posmatrača, da će oni stati na njegovu stranu i protiv onoga što kazuje žrtva“, kaže Popović Gavranović.

Često se, kako dodaje, formira grupa djece koja se nasilno ponaša, poveže se oko antipatije prema nekom djetetu i zajednički ga tuku, šire mržnju, neistine o njemu.

Grupa im, kaže Popović Gavranović, pruža osjećaj sigurnosti, snage i samopouzdanja.

„Obično ima vođu kojeg slijede u zajedničkim nasilnim zadacima“, upozorava ona.

Vrste nasilja

Tjelesno ili fizičko nasilje najuočljiviji je oblik, a prema riječima Popović Gavranović, verbalno nasilje može biti nevidljivo, a obuhvata razne oblike, od vrijeđanja i dobacivanja do prijetnji i širenja glasina.

„Mlađa djeca su posebno podložna verbalnom zlostavljanju jer još nemaju izgrađenu sliku o sebi. Odbijanje komunikacije, socijalna izolacija i pritisak vršnjačke grupe koji se javlja u različitim oblicima, često ostanu prikriveni oblici nasilja, a psihološki veoma negativno djeluju na žrtvu“, kazala je ona.

Pobjeda je ranije objavila podatke tadašnjeg Ministarstva finansija i socijalnog staranja koje je u junu saopštilo da su u posljednje dvije godine centri za socijalni rad zabilježili 127 slučajeva vršnjačkog nasilja u školi. Od toga se 106 slučajeva odnosilo na dječake, a 21 slučaj na djevojčice. U najvećem broju radilo se o djeci uzrasta od 12 do 16 godina. Njihova statistička baza pokazuje da se najčešće radilo o verbalnom nasilju koje je uključivalo vrijeđanje, ponižavanje, ismijavanje. Evidentirali su i slučajeve fizičkog nasilja, a u nešto manjem broju slučajeva radilo se o sajber nasilju.

Od početka godine, zabilježeni su slučajevi vršnjačkog nasilja u kojima su korišteni i noževi. U nekoliko škola su otkriveni noževi, britve i elektrošokeri kod učenika, ali incidenata nije bilo.

Dijete koje ne dobije zaštitu može i kasnije postati žrtva zloupotrebe

Posljedice zlostavljanja, prema riječima socijalne radnice i porodične psihoterapeutkinje Dijane Popović Gavranović, zavise o obliku vršnjačkog nasilja, njegovom trajanju, o osobinama i otpornosti samog djeteta.

„Neke posljedice se odmah vide – tjelesne povrede, uništene djetetove stvari, a neke uviđamo odmakom vremena: dijete postaje tužno, uplašeno, nesigurno, potišteno, bolesno. Dijete koje ne dobije blagovremenu zaštitu i pomoć, izgubiće samopouzdanje, samopoštovanje, uz razvoj anksioznosti i depresivnosti, pojavu crnih misli i u daljem životu može ponovo postati žrtva zloupotrebe“, upozorava Popović Gavranović.

Zbog posljedica izloženosti kontinuiranom stresu, djetetov mozak i tijelo se, kako dodaje, neprekidno svakodnevno nalaze u stanju pripravnosti u cilju preživljavanja.

„To postaje toksični stres. Tome dodatno doprinosi djetetov doživljaj prepuštenosti samome sebi za vrijeme života u vršnjačkom nasilju, iskustvo da niko od članova porodice ili socijalnog okruženja niti institucije ne mogu da pruže zaštitu“, kazala je ona.

Izvor: Pobjeda