Nedozvoljene polne radnje nijesu striktno propisane Krivičnim zakonikom, već ih definiše sudska praksa. Iz tog razloga, često je otežano i kvalifikovanje krivičnih djela protiv polnih sloboda maloljetnika, jer prema objašnjenju tužilaca odluka o tome u mnogome zavisi od senzibiliteta nadležnih lica.

Iako su posljednjim izmjenama Krivičnog zakonika na snagu stupile strože kazne za počinioce krivičnih djela protiv polnih sloboda učinjenih prema djeci i nemoćnim licima, osumnjičeni i dalje izmiču pravdi. U većini slučajeva budu optuženi samo za remećenje javnog reda i mira i protiv njih se vodi prekršajni postupak, što rezultira maksimalnom kaznom od par mjeseci zatvora, a nerijetko samo novčanom.

O tome koliko je sistem zaštite djece kvalitetan, kada je riječ o djelima protiv polnih sloboda, i treba li ga mijenjati i dodatno unapređivati, u Roditeljskom kutku UŽIVO razgovarali smo sa višim državnim tužiocem Arminom Selmanovićem.

Prema njegovim riječima, sistem zaštite djece u ovoj oblasti potrebno je dodatno unapređivati sa više aspekata. 

„Mora se voditi računa o izmjenama u sistemu i o njihovom stalnom unapređenju. Po nekim standardima i na osnovu onog na šta nas Lanzarot konvencija obavezuje mislim da se posebno treba povesti računa da dođe do započetog projekta umrežavanja institucija u cilju što brže razmjene podataka. Evidencija o učiniocima ovih krivičnih djela mora da bude jedinstvena i dostupna svim institucijama, a potreban nam je veći broj stručnih saradnika. Nažalost, trrenutno u Crnoj Gori nemamo dovoljan broj stručnjaka iz oblasti pedagogije i psihologije, pa koristimo pomoć radnika centara za socijalni rad, uz našu Stručnu službu koja je zaista preopterećena velikim brojem poslova i predmeta. Veći broj stručnih saradnika pomogao bi radu i sudova i Tužilaštva“, smatra Selmanović, koji je i zamjenik rukovodioca Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici.

Saglasan je da treba raditi i na ublažavanju zakonske procedure kako bi se umanjila neprijatnost žrtava i izbjegla viktimizacija.

Sudska praksa

„Radnja krivičnog djela nedozvoljene polne radnje definisana je kroz ona djela koja su već propisana, a to su silovanje, obljuba nad djetetom itd. koje se preduzimaju u cilju zadovoljenja polnog nagona i te radnje mogu biti različite. U sudskoj praksi neke od nedozvoljenih polnih radnji su i one, koje takođe podrazumijevaju izostanak volje oštećenog lica, odnosno žrtve, a to može biti dodirivanje polnih organa i drugih djelova tijela“, pojasnio je Selmanović.

On potvrđuje da se u praksi često dešava problem kvalifikovanja ovih krivičnih djela, odnosno ocjena da li određeno prihvatljivo socijalno ponašanje može imati elemente krivičnog djela. To je, prema riječima Selmanovića, ono što zbunjuje laičku javnost.

„Postoji jedan plastični primjer da je zabranjeno dodirivati sve one djelove tijela koje pokriva kupaći kostim kod muškaraca i žena. Osim toga, mora se cijeniti i da li određeno ponašanje ljubljenje, grljenje, prilikom pozdravljanja ili čestitanja, može biti nedozvoljena polna radnja. Bila bi nedozvoljena polna radnja ako je to lice vrši u cilju zadovoljenja polnog nagona“, kaže Selmanović.

Prema njegovim riječima, obično su djeca žrtve seksualnih napasnika koji spadaju u kategoriju pedofila. Oni su u većini slučajeva uglavnom osobe od povjerenja, odnosno one sa kojima je dijete u kontaktu. „Kada pedofil zadobije povjerenje, dijete čak i ne zna da je ono žrtva napada, seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja. Pristup pedofila je takav da on onda pokušava da realizuje seksualnu radnju koju je zamislio. Tada i policija i tužilaštvo moraju cijeniti sve okolnosti. Tužilac koji postupa mora imati senzibiliteta“, ističe Selmanović.

Upravo zato što nema konkretnih kriterijuma za procjene, već kvalifikovanje često zavisi od senzibiliteta tužilaca, nijesu izostale ni reakcije javnosti, prvenstveno roditelja, kada su nadležni u posljednjih nekoliko slučajeva, u kojima su se na meti našla djeca procijenili da je riječ samo o prekršajima.  

Briga o žrtvama

Selmanović je saglasan da se posebna pažnja mora preusmjeriti ka žrtvi i njenom stanju, ali se moraju mijenjati i određeni standardi.

Važno je i na pravi način postupati prema djetetu koje je žrtva, pa se tužioci pri tom moraju koristiti pomoću stručnih lica, uglavnom pedagoga i psihologa.

Kako navodi Selmanović, i u policiji mora postojati stručno osposobljeno lice.

„Obično su to radnici Centra za socijalni rad ili stručni radnici Vrhovnog državnog tužilaštva. Ako se procijeni iz same prijave da se može raditi o krivičnom djelu, tužilac nastavlja radnje i utvrđuje da li ima elemenata bića krivičnog djela. Ako iz same prijave imate neke okolnosti koje u startu opredjeljuju da je određeno ponašanje prekršaj onda policija kvalifikuje to ponašanje tako i preduzima dalje aktivnosti bez tužioca, odnosno podnosi zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka“, objašnjava proceduru tužilac.

Naknadno pokretanje krivičnog postupka

Komentarišući slučaj kada je u blizini jedne podgoričke osnovne škole mladić zaustavljao djevojčice, pokazivao im na mobilnom telefonu eksplicitni sadržaj, pri tom se samozadovoljavajući, Selmanović kaže da te pojave ne sadrže elemente bića krivičnog djela iz glave 18 koje se odnose na polne slobode.

„Slučaj kada je jedno lice, između ostalog, pokazivalo djetetu ispred škole neprimjeren sadržaj, uz određene pojave egzibicionizma, odnosi se na elemente jednog bestidnog ponašanja koji se sankcioniše u okviru Zakona o javnom redu i miru“, kaže Selmanović, navodeći da bi taj slučaj bio kvalifikovan kao seksualno uznemiravanje morali bi bili ispunjeni još neki elementi, što se procjenjuje u svakom konkretnom slučaju.

Dodaje da se analizom može i naknadno utvrditi da je u nekim slučajevima donijeta pogrešna procjena i bez obzira što je pokrenut prekršajni postupak razmatra se da li se može pokrenuti i krivični.

„Ako je određeno ponašanje kvalifikovano kao prekršaj i policija je pošla prema sudu, ukoliko sudija tokom postupka utvrdi da se radi o krivičnom djelu on je dužan da istog momenta predmet dostavi državnom tužiocu koji će nastaviti postupak izviđaja i da donese odluku o krivičnom postupku“, rekao je Selmanović.

Procedure koje obeshrabruju

Potvrđuje da je i dalje uočljivo da se praksa često razlikuje od onog što je predviđeno zakonskim procedurama. Zbog uslova rada u institucijama, dešava se da žrtva i njena porodica ne dobiju apsolutnu zaštitu, već bivaju izloženi dodatnom pritisku, ako se na primjer u istoj proistoriji dijete susretne sa osumnjičenim. Takođe, često prilikom prijave i istražnog postupka, dijete ne saslušavaju stručni radnici.   

Upravo iz tog razloga, smatra Selmanović, u slučajevima kada su ugrožena djeca, njihovi roditelji treba da znaju i za mogućnost da krivičnu prijavu podnesu neposredno tužilaštvu, a ne preko policije.

Situacije u kojima su žrtve prinuđene da više puta daju izjave, pa i da se susretnu sa osumnjičenim, doprinose dodatnoj viktimizaciji, a da bi se to izbjeglo, kako kaže tužilac, preporuke su da se uproste procedure.  

„Mora se shvatiti i da tužioci nijesu donosioci propisa, već kao i sudije, primjenjuju zakone koji su propisani. Konstantno smo u obuci i zbog senzibiliteta i zbog društvenih pojava, jer se ne mogu ni odredbama zakona predvidjeti sve životne situacije. Kada tužilac i sud donose odluke životni događaj se podvodi pod pravnu normu i to nije nimalo jednostavan proces, a zakonodavac jednostavno ne može da predvidi sve situacije unaprijed. Zato se često i dešavaju izmjene Krivičnog zakonika“, objašnjama Selmanović i dodaje da su odredbe Zakonika kompatabilne sa odredbama Lanzarot konvencije Savjeta Evrope za zaštitu djece od seksualnog iskorišćavanja i zlostavljanja.

Šta su nedozvoljene polne radnje, a šta obljuba?

Posljednji slučajevima u kojima su na meti počinilaca našla djeca, zavrijedili su, kaže Selmanović, pažnju javnosti upravo u dijelu zbog čega je neko lice koje je progađalo dijete, mamilo ga ili pokušalo da ga obmane navodeći ga na  određenu seksualnu radnju prekršajno odgovaralo. Da bi bilo razumljivo kako se i policija i tužioci rukovode da li su neke radnje prekršajno ili krivično kažnjive, kako ističe on, , moraju se razumjeti pojmovi obljube, nedozvoljene polne radnje i izjednačenog cilja sa obljubom.

„Sam pojam obljube podrazumijeva prodiranje muškog polnog organa u ženski. Teorija i sudska praksa su još obljubu proširili na oralni i analni koitus i taj dio je takođe tokom godina definisan i ugrađen u zakonu. Sam čin obljube mora biti praćen i drugim elementima, a to su elementi prunude koji podrazumijevaju upotrebu sile ili prijetnje na život i tijelo lica koje se pod prinudom na određenu seksualnu radnju, odnosno na čin obljube. To je osnovna radnja krivičnog djela silovanje. Ranije je u Krivičnom zakoniku to krivično djelo podrazumijevalo protivprirodni blud ali je to izmijenjeno i sada se podrazumijeva u okviru krivičnog djela  silovanja pojam obljube, kao i pojam izjednačenog čina sa obljubom. To može biti i druga radnja gdje se na primjer uvlači prst u vaginalni ili drugi otvor, stavljanje određenog predmeta i tome slično. Kod određenih krivičnih djela mora biti upotrijebljena prinuda, prijetnja ili druga radnja koja je propisana kroz pojedine oblike da bi se kvalifikovalo kao krivično djelo. Sam čin polne ili seksualne radnje podrazumijeva pristanak obje strane. Ako nema pristanka i ima ovih drugih elemenata onda se ostvaruje elementi bića određenog krivičnog djela“, kaže Selmanović.