Žene sa invaliditetom u Crnoj Gori često su obeshrabrene da se ostvare u ulozi majki. Zbog nepostojanja servisa podrške i nedovoljnog razumijevanja čak i ljekara, smatraju da nemaju dovoljnu podršku da se odluče na roditeljstvo.
„I mi možemo postati majke. Ja znam da to nije karakteristično, da se žene sa invaliditetom ostvare kao majke. Ranije sam dobijala pitanja je li tvoj dečko osoba sa invaliditetom, pošto se to podrazumijeva da tako mora biti. Ja nikada nisam ušla u taj začarani krug“, objašnjava sagovornica PRIME redakcije, Marijeta Mojašević i dodaje da se ona suočavala sa istim izazovima, kao i sve ostale žene, od trenutka kada je saznala da je trudna pa i sada kada ima semomjesečnog sina.
Prema podacima sa popisa iz 2011. godine u Crnoj Gori oko 11 odsto stanovništva čine osobe sa invaliditetom. Među njima je mali broj onih koji imaju djecu.
„Kao i većina žena željela sam da se ostvarim kao majka, ali izazov je takav da je rizičnije nego većini žena da postanem majka i prođem kroz cijeli taj proces. Prilikom posljednje operacije, koja je bila prije oko sedam godina, raspitivala sam se kod ljekara da li je bezbjedno. Kada sam dobila negativan odgovor sa svih adresa koje su mi bile presudne, onda je trebalo naići na osobu koja će imati razumijevanja za sve što ja nosim“, priča Mojašević.
Smatra da je roditeljstvo, u njenom slučaju, izazovno, ali da to nije ništa što druge majke ne osjećaju. I one, smatra Mojašević, imaju te strahove.
„Nijesam upoznata da postoji bilo kakav servis podrške za žene sa invaliditetom kada se odluče da budu majke. Jedino što znam je da postoji poseban ginekološki sto za žene korisnice invalidskih kolica. Za mene konkretno bilo bi super da postoji psihološka podrška. Međutim, nijesam upoznata da takav servis radi na nivou Crne Gore“, ističe Mojašević.
Kako Evropska komisija ocjenjuje, Crna Gora u oblasti prava OSI ostvaruje tek male napretke. Navode da je neophodno slijediti praksu razvijenih zemalja i omogućiti osobama sa invaliditetom da imaju asistenta, podršku u obliku dnevne brige o djetetu, psihološko savjetovanje i slično.
„Kao i mnogo toga što fali u našem sistemu i ovo treba da se nadomjesti. Treba da postoje servisi, ali nažalost ne znam kada će biti osnovani. Na primjer, moja prijateljica muku muči sa personalnom asistenticom. Ne može da nađe osobu koja će da joj pomogne oko hrane. Postoji država koja treba da joj to obezbijedi i koja je sama u zakonima napisala da to treba da učini, ali to ne obezbjeđuje. Često pomislim da mi živimo na listu papira“, kaže Mojašević.
Izvor: NVO 35 mm
