Disleksija je poremećaj čitanja i pored postojanja normalne inteligencije djeteta, dobrog vida i sluha, sistematske obuke, adekvatne motivacije i ostalih povoljnih uslova. Iako je riječ o najčešćoj teškoći prilikom učenja, uzroci disleksije još nijesu sasvim jasni. Tako osobe sa disleksijom miješaju, izostavljaju ili dodaju slova prilikom čitanja, nekima se slova pomjeraju, skaču gore – dolje ili lijevo – desno ili se tekst pred njima muti. Može biti fonološka ili vizuelna, a obično su prisutni elementi obje, zavisno od toga da li osoba ima blagi, srednje ozbiljan ili jako ozbiljan oblik disleksije.

Predsjednica hrvatskog udruženja Norda Disleksija, Anja Norda opisala je svoje iskustvo sa disleksijom u knjizi Čitanje treba biti dostupno svima. Upozorava da je rana intervencija veoma važna i da na Zapadu stručnjaci, specijalizovani za disleksiju, mogu postaviti dijagnozu već u predškolskom uzrastu.

„Iako je tema disleksije tamo puno više prisutna u javnosti, ipak postoji nerazumijevanje. Mislim da je najvažnija rana intervencija kad roditelji primijete odstupanje od djetetovih vršnjaka, ako na primjer u predškolskom dobu dijete progovori ili prohoda kasnije ili ranije, kada ne pokazuje interesovanje za pisanje i čitanje, pogrešno izgovara riječi, ali pokazuje razumijevanje kada sa njim razgovarate i bistro je i veselo dijete. To ne znači da dijete ima disleksiju, možda je neko drugo stanje, ali važno je primijetiti odstupanja, još bolje pratiti to, zapisati i ako se to događa neki duži period treba pitati stručnjaka za mišljenje, a ne odlagati“, kaže Norda.  

Važnost rane dijagnostike

Prisjeća se da su u njenom slučaju znaci bili očigledni, ali odgovor stručnjaka je bio da pričekaju, bez ikakvih konkretnih objašnjenja da bi to mogla biti disleksija.

„Onda postaje sve teže i teže jer dijete zaostaje u gradivu za vršnjacima, dolaze loše ocjene,  problemi sa ponašanjem, emocijama, samopouzdanjem…  Kod nas obično djeca dobiju dijagnozu u trećem razredu osnovne škole kao što sam i ja, u periodu kad se gradivo povećava i zaista dijete nije u stanju pratiti gradivo bez podrške. Moj savjet svim roditeljima, koji su temelj cijele situacije, je da nauče što više o disleksiji. To je moje lično iskustvo, a i mojoj mami i meni je pomoglo da gledamo drugačije na disleksiju“, ističe Norda.

Prema njenim riječima, pojava disleksije nije povezana s inteligencijom, već su disleksičari osobe sa drugačijim građom mozga, kod kojih se proces čitanja i primarne vještine za usvajanje znanja u savremenom društvu odvija drugačije. Disleksija je često nasljedna, a Norda navodi da su otkriveno i koja tri gena je uslovljavaju. Kada je nasljedna, disleksija je i cjeloživotna.

Reakcije okoline  

„Ono što je jako teško za svaku disleksičnu osobu je činjenica da je ta osoba jednom bila dijete koje je išlo u školu svaki dan sa željom da bude prihvaćeno i vrijedno kao njegovi prijatelji iz odjeljenja. To dijete nije željelo da se razlikuje od druge djece, već je htjelo da bude poput njih. Željelo je da uči i bude što bolji učenik, čak i odličan. U toj ranoj dobi shvatite da nešto kao da nije u redu sa vama i da se razlikujete od druge djece. Neki počnu zbog toga loše da se ponašaju i izazivaju tako pažnju, neki se povuku u sebe i žele da budu nevidljivi. Odrasli ljudi oko tog djeteta vide ga svako na svoj način i ne mogu se složiti šta da učine. Obično ispadne da je dijete lijeno, da mora više da radi, neprimjereno se ponaša, nije dosta pažljivo, nesigurno je, presporo, nezainteresovano. U društvu vršnjaka se osjeća glupo, manje vrijedno, nezanimljivo, čudno i drugačije, dok oni često znaju na jako grub način i bez takta da izraze svoje mišljenje. Sve to bi trebalo da bude znak okolini i odraslima da se nešto događa i da postoji rješenje. I postoji“, poručuje Norda.

Rješenje je, smatra ona, za početak pozitivna reakcija i empatija. U djetinjstvu se sa tim borila kroz razgovore sa mamom, a sada i sa znanjem o disleksiji.

Kako izbjeći emocionalne probleme

Iz iskustva njene mame, na početku kada roditelji saznaju da dijete ima disleksiju to je veoma teška situacija, jer ne znaju kome da se obrate za pomoć, što da urade i gdje da traže informacije.

Norda kaže da se svi najčešće fokusiraju na teškoće u čitanju i pisanju, ali disleksija je puno više od toga.

„Da bismo shvatili disleksiju moramo početi da je posmatramo sa stanovišta samog disleksičara i da se zapitamo kako se on osjeća. Kod većine disleksičara se pojavljuju emocionalni problemi kao što su nisko samopouzdanje, negativna slika o sebi i svojim sposobnostima. Isto tako počinje da se pojavljuje strah prema čitanju, pogotovo naglas, a nakon toga strah pred nastup u javnosti uopšte, što izaziva veliki stres. Ako se ti emocionalni problemi ne primijete i ne rješavaju može doći do depresije i anksioznosti koja se nastavlja i u odrasloj dobi. Disleksija utiče na našu organizaciju i orijentaciju, na primjer kada vam neko kaže da morate da idete lijevo, a vi odete desno ili treba da stanete i da razmislite gdje je lijevo. Dešava se na primjer kada ste u prodavnici da treba da izvadite mobilni telefon da biste izračunali koliko košta sve što ste kupili i koliko novca prodavačica mora da vam vrati. Isto tako kada vam je lakše snimiti poruku ili nazvati osobu nego napisati joj to isto, jer vas je strah da preko pisane poruke pogrešno ne napišete neku riječ i time povrijedite nekog. Milion je primjera“; navodi Norda.

Skrivanje problema

Objašnjava da disleksičari u svim tim situacijama počnu da razvijaju metode kako da sakriju svoje teškoće i postaju u tome profesionalci.

„Kada radimo nešto što je pogotovo povezano sa pisanjem ili čitanjem tu ulažemo ogromne napore samo da se ne primijete naše teškoće i postajemo osobe koje teže perfekciji. Mislim da ima puno disleksičara koji radije skrivaju disleksiju jer ne znaju da je imaju ili ne znaju kako da objasne svoje poteškoće, a da ne ispadnu manje inteligentni. Borbe se odvijaju u njima samima da to niko ne vidi. Nakon toga dolaze profesionalni problemi“, kaže Norda, dodajući da većina osoba sa disleksijom, zbog niskog stepena obrazovanja, radi manje plaćene poslove, odustaju često od školovanja i od znanja zbog svojih teškoća.

Kako je rekla, česti su i sukobi u porodici disleksičara, jer dijete ne napreduje u školi, puno vremena odlazi na učenje a napredak je neprimjetan. Događaju se sukobi među braćom i sestrama, jer roditelji posvećuju više vremena djetetu koje ima disleksiju.

„Na disleksiju se gleda sa negativnim predznakom, svi se fokusiraju na poteškoće i sve se vrti oko toga da dijete ima problema i da griješi iz dana u dan. Za teškoće treba tražiti rješenje, a dijete sa disleksijom treba ojačati njegovim dobrim stranama koje obično zanemarimo i postanu nevidljive“, smatra Norda.

Disleksija je, kako ističe ona, jako kompleksno i krajnje individualno, često nevidljivo stanje i zato je važno da i pristup bude takav prema svakom disleksičaru.

Norda navodi da je njena knjiga Čitanje treba biti dostupno svima, objavljena u Hrvatskoj, jednostavan informativni vodič za disleksičare i sve one koji žele da nauče više o disleksiji.

„Knjiga je zamišljena kao neka baza znanja od koje treba krenuti kada dobijemo dijagnozu. Nema jedinstvenog rješenja jer svaki disleksičar ima svoju priču, svako od nas je drugačiji i jedinstven“, kaže Norda.

Izvor: www.magicbaby.hr