U Crnoj Gori se primjenjuju zastarjeli programi primarne prevencije narkomanije, a ne postoje ni adekvatni servisi podrške maloljetnicima koji zakorače u svijet droge, niti njihovim porodicama.

Sve to, prema riječima direktora NVO Preporod Jovan Bulajić, uz nedovoljno angažovanje nadležnih institucije, može dovesti do većeg broja maloljetnih zavisnika od psihoaktivnih supstanci. Do sada najmlađi, koji im se obratio za pomoć, imao je svega 13 godina.

“To je doduše bio samo jedan slučaj, tako da ne možemo govoriti o pravilu ili nečem ekstremnom. Ali, takođe, želim da napomenem i detalj da nam više nije čudno kada dođe momak od 20 godina i kaže da uzima drogu već pet godine, a ponekad i duže. Ovo je još jedan razlog za brigu, jer to znači da je drogu počeo da konzumira već sa 15 godina“, kaže Bulajić.

U prilog ozbiljnosti situacije ide i posljednja analiza Evropskog istraživačkog projekta o alkoholu i drogama, prema kojoj je, od oko 6.000 anketiranih učenika prvog razreda srednje škole, njih 14 % koristilo neku drogu.

“Nažalost, najčešće se ne zaustavljaju na probanju. Djeca koja nastavljaju sa zloupotrebom, ne očekuju da će postati zavisnici. U početku im sve izgleda zanimljivo, što je u skladu sa mladenačkom potrebom za istraživanjem. Međutim, i stariji i mladi, ako uopšte razmišljaju o posljedicama, prenebregavaju ključnu okolnost, a to je da droge daju lažni osjećaj. Znači, to što misle da dobijaju je prevara koja jako brzo i neosjetno veže u lance zavisnosti. I onda kreću problemi”, ističe Bulajić.

Crna Gora, navodi on, nema specifično razvijene programe za podršku roditeljima čija su djeca u riziku. Programi primarne prevencije, dodaje, većinom su bajati i manje primjenjivi nego što su bili u vrijeme kada su kreirani.

“Činjenica je i da nema razvijenih servisa za maloljetnike koji flertuju sa drogama i kod kojih još nije nastupila aktivna faza zavisnosti. Ko se god ozbiljno bavi ovom problematikom, saglasan je da se ne možete isto ophoditi prema petnaestogodišnjaku koje zloupotrebljava marihuanu pola godine i osobi koja dvije ili tri decenije uzima heroin”, kaže Bulajić.

On napominje da nigdje u svijetu, pa ni kod nas takvo ophođenje nije donijelo valjan rezultat.

“Mi nemamo dječje psihijatare, niti psihologe koji se specifično bave tretmanom adolescenata koji koriste psihoaktivne supstance. A to je mnogo dublji problem nego što izgleda. Svugdje u svijetu se snižava starosna dob kada počinje konzumiranje droga, ali savremena, da ne kažem bogatija društva idu u korak sa tim trendovima. Kod nas, za sada, nije takav slučaj”, kazao je Bulajić.

Ne bi trebalo, niti smjelo, dodaje on, da se sistem primarne prevencije doživljava kroz ad hoc radionice i povremenu priču.

“To mora biti kontinuiran rad od najranije problematične situacije. Naravno, treba da bude i prilagođen uzrastu kojem se obraćate. Takođe, to bi trebalo da bude multidisciplinaran pristup, što odavno nije stvar isključivo medicine kao nauke”, pojašnjava Bulajić.

Prema njegovim riječima, bez podrške sistema pomaci na bolje nijesu mogući.

„Ako se volja i zainteresovanost institucija za ovu priču ne budu mijenjali na bolje, možemo očekivati samo strmoglaviji, brži i bolniji pad u ambis koji djelovanje droga čini svakom zdravom društvu. U kontinuitetu, niko pretjeranu važnost tome ne pridaje. Potpuno je paradoksalno da se problematika zloupotrebe droga ne tretira ni približno proporcionalno veličini problema“, ističe naš sagovornik.

Podsjeća, pritom, da je riječ o problematici u kojoj je rezultat nedovoljnog i/ili neadekvatnog tretmana – smrtni ishod!

„Šta treba da se desi, pa da sistem napokon počne ozbiljnije, analitičnije i temeljitije da se bavi rješavanjem nagomilanih problema iz ove oblasti. Šta treba još da nam se kaže, poslije niza ozbiljnih istraživanja, kakvo ESPAD jeste, pa da neko sjedne, okupi ozbiljne, dokazane i kredibilne stručnjake da kreiraju program primarne prevencije, koji bi bio odgovor na okolnosti ovog momenta“, kaže Bulajić.

Poručuje da ne može isti princip edukacije školskog uzrasta po ovom pitanju da se primjenjuje sada kao i prije 15 godina.

„Nijesu iste okolnosti bile tad i danas. Samim tim dobar dio edukacije koja nije pretrpjela izmjene sada je poprilično neupotrebljiv, odnosno neprimjenjiv”, ističe Bulajić.

Iako je problem zavisnosti, navodi Bulajić, čak i u mnogo razvijenijim državama nemoguće iskorijeniti, mora se kontinuirano raditi na unapređenju situacije i okolnosti unutar sistema.

“Čak i u nekim državama na istoku, u kojima su zakoni takvi da se dilovanje kažnjava kidanjem ekstremiteta ili čak smrću, ima ljudi koji i u tim okolnostima prodaju droge. Situacija jeste kompleksna kada je riječ o problemu narkomanije kod mladih, ali uprkos tome kod nas se i dalje može uraditi dosta za mlade ljude“, smatra Bulajić.

Dodaje da se mladima, prije svega, moraju ponuditi uslovi u kojima će se korisnije i smislenije osjećati.

„Treba da se obnavljaju ili, još bolje, kreiraju novi programi primarne prevencije, kao i sistemi podrške i edukacije za roditelje i prosvjetne radnike. Moraju se osmišljavati i modeli za kvalitetno provođenje slobodnog vremena. Moraju se unaprijediti, i učiniti ih stalnim, kampanje koje govore o posljedicama zloupotrebe droga, kao i posljedicama pogrešnih odluka, na socijalnom i ličnom nivou…”, ističe Bulajić.

Pored široke ponude na crnom tržištu narkotika, zatim vrlo često i zauzete ili disfunkcionalne porodice, Bulčajić i legalizaciju marihuane vidi kao faktor rizika zbog koje mladi mogu upasti u začarani krug zavisnosti.

„Mnogo je teže danas mladoj osobi govoriti o štetnim uticajima marihuane, kada se zna da raste broj država u kojima je ona legalizovana za tzv. rekreativno korišćenje. Mnogo je teže i roditeljima da razgovaraju sa djecom, kada nemaju vremena, ili ne smatraju nužnim, da se o zloupotrebi psihoaktivnih supstanci raspituju i edukuju i prije nego li im djeca dođu u uzrast da ih takve stvari mogu zainteresovati”, ističe Bulajić.

Mnogo lakše bi se mogao očekivati uspjeh u tretmanu kada, kako kaže, ne bi prolazilo toliko vremena dok se prvi put zatraži stručna pomoć.

„Zbog brojnih loših okolnosti koje prate narkomanski stil života, srećom u nesreći možemo smatrati okolnost da se sve više mladih ljudi odlučuje da traži pomoć. To znači da mnogo ranije uviđaju da su prevareni i počinju se interesovati za mogućnosti izlaska iz problema“, navodi Bulajić.

Kada je riječ o vrstama, najčešće droge zbog kojih se javljaju za pomoć pri odvikavanju su, kako napominje, marihuana, heroin, a u posljednje vrijeme i kokain.

„Marihuana je najdominantnija droga koju zloupotrebljavaju mlađi. Najčešće se sa njom počinje, zato mislim da informacije o njenoj legalizaciji poprilično negativno utiču na ovaj trend. Uzimajući u obzir da ima zemalja u kojima je marihuana legalna, mladi je sada vide kao nešto normalno. I relaksiranije donose odluku da je probaju, a da se pri tom nikada nijesu potrudili da analiziraju potencijalne posljedice takvih odluka”, pojašnjava Bulajić.

Izvor: Portal Analitika