Piše: mr Aleksandra Vujović, psihološkinja

Polazak u školu prekretnica je u životu svakog djeteta. Ovaj događaj veoma je važan i za roditelje budući da djeca, bez njihovog prisustva i zaštite, ulaze u nove životne situacije i odnose. Takođe, dijete ulazi u svijet koji se po mnogo čemu razlikuje od života u porodici i vrtiću, što zahtijeva prilagođavanje novim okolnostima. Za razliku od vrtića, u školi se pred dijete postavlja više zahtjeva i veća su očekivanja od njega, pojavljuje se mnogo novih osoba koje treba upoznati, a od djece se očekuje da budu samostalnija. Prema tome, školsko okruženje kao takvo izvor je brojnih dječijih iskustava i različitih oblika interakcije. Ono je pored porodičnog drugo prirodno okruženje u kojem dijete obavlja svakodnevne aktivnosti poput igre, učenja, druženja s vršnjacima, komuniciranja s autoritetom koji mu nije roditelj…

Kada govorimo o spremnosti za školu, obično mislimo na kombinaciju određenih sposobnosti i kompetencija djeteta, koje su mu neophodne kako bi primjereno reagovalo i odgovorilo na zahtjeve škole i obrazovnog sistema. Ove kompetencije doprinose školskom uspjehu i bržoj adaptaciji na školsko okruženje i uključuju: govorne i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema, kreativno razmišljanje, socijalnu i emocionalnu zrelost, kao i generalno  poznavanje svijeta u kojem dijete živi. Kao jedan od najvažnijih pokazatelja spremnosti za školu ističe se upravo socio-emocionalna komponenta.

Emocionalni i socijalni razvoj djece

Poznato je da djeca doživljavaju emocije znatno drugačije nego odrasli. Njihove emocije su jednostavne i spontane, znatno kratkotrajnije, snažnije i nestabilnije nego kod odraslih. Djeca svoje emocije izražavaju otvoreno i često ne znaju da se suzdržavaju u tome. Tokom odnosa sa roditeljima i drugim ljudima, postupno uče da prepoznaju, verbalizuju i kontrolišu svoje emocije. Kroz svoj emocionalni razvoj, svako dijete prolazi kroz stadijume razvoja emocionalnog izražavanja, razumijevanja, razvoja empatije i emocija samosvijesti, kao i razvoja privrženosti, svijesti o sebi i drugima. Iz svega navedenog, može se zaključiti da su emocije i emocionalni razvoj svojevrsno “pogonsko sredstvo” cjelokupnog razvoja, a posebno intelektualnog. Ako je dijete generalno zadovoljno i sigurno u sebe, sa većom lakoćom će rješavati nove i nepoznate probleme i prihvatiti promjene u svom okruženju.

Nasuprot tome, prikladan socijalni razvoj podrazumijeva poznavanje i poštovanje normi i pravila, sposobnost da se odloži zadovoljavanje potreba, samostalnost u radu, posjedovanje vještina komunikacije, stvaranje prijateljstava, započinjanje igre i razgovora, vještine rješavanja sukoba sa vršnjacima, kao i odsutnost agresivnosti. Važno je da je dijete svjesno da je dio grupe i šire zajednice, kao i da ne može da prati samo svoje želje i nagone, zanemarujući potrebe i želje drugih.

Dakle, za dijete možemo reći da je socijalno i emocionalno spremno za školu onda kada može da se odvoji od roditelja bez tugovanja i da samostalno funkcioniše u nepoznatoj okolini. Takođe, kada ostvaruje pozitivan kontakt sa ostalom djecom, izražava emocije na socijalno prihvatljiv način, poštuje pravila i učestvuje u aktivnostima grupe.

Priprema za školu

Kako bi podstakli socio-emocionalnu pripremu za školu, roditelji mogu:

• Podsticati dječiju samostalnost (briga o sebi, služenje telefonom, uzimanje obroka itd.)
• Zadužiti dijete manjim svakodnevnim zadacima (spremanje, pomoć u pripremi obroka, briga o kućnom ljubimcu i sl.)
• Pohvalama i simboličnim nagradama podsticati dijete da završi započete aktivnosti i zadatke (da sakupi i odloži igračke na svoje mjesto nakon igre, da dovrši crtež, priču…)
• Vježbati strpljenje i čekanje na svoj red u razgovoru (na primjer, ukoliko dijete nešto zatraži od roditelja, on mu može reći: ,,Molim te sačekaj dok završim ovaj posao, pa ću ti onda pomoći” i sl.)
• Pokazati zanimanje za sva dešavanja u djetetovom životu. Posebnu pažnju treba obratiti na djetetova osjećanja, doživljaje i razmišljanja
• Poznavanje kakvog je temperamenta dijete, koji su “okidači” njegovih pozitivnih i neugodnih emocija
• Podstaći dijete da izražava i razgovara o emocijama i pomoći mu da razumije da mu neprimjereno iskazivanje neugodnih emocija (npr. ljutnja) neće pomoći da se osjeća srećno i zadovoljno u okolini koja ga okružuje.
• Podučiti dijete konstruktivnom rješavanju problema i konflikata. Podsjetiti dijete na uspješno rješavanje nekih prethodnih situacija i kako ta iskustva može primijeniti u slučaju novih problema
• Stvoriti djetetu realnu sliku o školi i učiteljima. Važno je da dijete krene u školu bez ikakvih predrasuda i straha, kao i da samo procijeni šta je za njega dobro, a šta loše.