Piše: Stručni tim Roditeljske SOS linije

Tragični događaji koji se dese u našoj zemlji, posebno oni kada su žrtve djeca ili u njima učestvuju, duboko potresu sve nas i pokreću nas da na različite načine reagujemo i damo svoj doprinos kao roditelji, građani, prijatelji, komšije…

Najčešće iz najbolje namjere…

Važno je da znamo da, bez obzira na to koliko nam reakcije bile dobronamjerne, porodice koje se nose sa gubitkom ili prolaze kroz traumatične događaje imaju pravo na privatnost i da se sa događajem i bolom nose bez dodatnog stresa i novih, svima dostupnih informacija o njima, koje će samo otežati situaciju.

Takvi događaji svakako su opomena društvu da treba da se pozabavi određenom problematikom, i što je još važnije da na njega reaguje konkretnom promjenom. Ipak, u prvim danima važno je da budemo podrška tim porodicama i ne dozvolimo da se dodatno traumatizuju.

Saznanja do kojih dolazimo o konkretnom slučaju ili one koje su prethodile nesreći su sumnja koja može biti istinita i svako od nas je može prijaviti policiji koja vodi istragu kako bi provjerili sumnju i na taj način dajemo svoj doprinos. Prenošenjem lične sumnje putem društvenih mreža, osim što dodatno traumatizujemo porodicu, često i otkrivamo identitet djeteta, bavimo se neprovjerenim informacijama ili potpunim neistinama, par dana pišemo i pričamo o tome na društvenim mrežama i ubrzo sve zaboravimo do narednog takvog slučaja.

Moramo biti svjesni činjenice da je svaki pojedinac koji ima nalog na društvenim medijima sa puno pratilaca postao svojevrstan medij i sve što se javno napiše vrlo brzo se širi. Objave bazirane na ličnim pretpostavkama i analizama mogu postati viralna “istina” kojom se javnost bavi neko kratko vrijeme. Iako je većina takvih sadržaja prenijeta i dijeljena dalje iz najbolje namjere, moramo biti svjesni činjenice da su takve aktivnosti opasne i ugrožavaju osnovna ljudska i dječja prava. Moramo i kao građani biti odgovorni za ono sto pišemo i prenosimo, naročito kada su u pitanju osjetljive teme i ranjive grupe.

Ne zaboravimo, svakodnevno su u našem okruženju djeca kojoj treba pomoć zbog određenih problema, djeca koja su neshvaćena, roditelji kojima treba podrška u roditeljstvu, porodice koje se godinama bezuspješno nose s određenim izazovim … i svaki dan je dobar dan za kampanju, podršku, mijenjanje svijesti, ukazivanje na određene probleme i propuste u društvu, pa i uz podsjećanje na neke tragične događaje koji su se desili u prošlosti. A kad se nesreća desi budimo podrška porodici, dozvolimo im da se na dostojanstven i miran način oproste od svojih najbližih ili da izađu iz konkretnog problema u kojem su. Pomozimo nadležnim organima tako što ćemo im direktno poslati naše sumnje, ukoliko one postoje. Ne odmažimo šireći poluinformacije, lične analize i pretpostavke.

Činjenica je da se nema povjerenja u institucije i da se dešavalo da neadekvatnim reagovanjem doprinesu da se problem ne riješi ili čak usložni, ali to ne znači da one nijesu prava i prva adresa kojoj se treba obratiti. „Ako ne podijelimo neće se ni znati i niko neće reagovati…“ ne smije da nam bude opravdanje, jer postoje načini koji će institucije natjerati da reaguju, a da se ne krše sva moguća prava na privatnost porodica.

Ovaj apel nije namjera da se nešto zataška i da se ne priča o problemima koje postoje u našem društvu i sa kojim se suočavaju naša djeca. Namjera je da se svi osvrnemo na osnovna dječija i ljudska prava koja se ovakvim našim činjenjem krše i poziv da se svi, prije nego što nešto podijelimo, zapitamo kako će to uticati na njih i njihove porodice.