Priča o dojenju mame Danijele traje već 17 mjeseci, a satkana je od mnogo upornosti, želje, stručnih savjeta, ali i emocija i nevjerovatne povezanosti sa bebom.

Porodila se drugi put 3. marta prošle godine i na svijet je došao Strahinja. Sve se odigralo velikom brzinom i dok su, kako se prisjeća, svi mislili da od porođaja nema još ništa, Danijela je na grudima po drugi put osjetila toplinu i ljubav koja oduzima tijelo.

„Prislonih usne na glavicu koju sam jedva čekala da ugledam i tiho prošaputah – dobrodošao Strahinja. Dobrodošao lijepi moj dječače! I dok sam ga tako zaljubljeno posmatrala, analizirajući svaku crtu, on se već uveliko trudio da usnama dohvati ono što će biti samo njegovo. Usnama je tako vješto obuhvatio svoj plijen i snažnim refleksom sisanja mamio da priroda počne da obavlja svoj posao“, priča Danijela.

Tokom boravka u bolnici imala je, kako kaže, osjećaj da je beba sita kad god bi je doveli, ali njena želja da se ponovo povežu je bila neuporedivo veća od one da ga samo gleda dok on mirno spava.

Iako nije bila prvorotka, dolazak kući za nju, kao i za većinu mama, nije bio jednostavan, a ono što je slijedilo bilo je iscrpljujuće.

„Makar je meni tako bio. Dojke su bile tvrde i bolne na dodir, a  Strahinja je traži svaki čas da sisa. I dok je patronažna sestra već krenula put nas, poslala sam joj fotografiju grudi  i napisala „samo što ne puknu“. Telefon je zazvonio, javila sam se i čula glas patronažne, ujedno i moje koleginice, koji svima znači i od presudne je važnosti u prvim danima bebinog zivota. Idealne su, ne brini, ima da jede. Samo opušteno – bile su njene riiječi, koje sam dobro upamtila“, sjeća se Danijela.

Dočekala ju je na ivici suza, jer je mislila da neće uspjeti. Sestra je razvukla osmijeh, prislonila ruku na Danijeline grudi i rekla joj: “Ženo, tvoje dojke su pune mlijeka, njegov refleks sisanja je tako snažan, ovdje imamo problem sa refleksom opuštanja, on je los. Ali ne brini, sve će se rijesiti. Iz glave sve ide, samo budi uporna”. Tako je i bilo. „Sanela je i dalje dolazila i svaki put bi se smijala kad bi nas ugledala. Sa grudi ga nijesam skidala, konektovani 24/7. Nijesmo se odvajali, ali zaista. I dok me većina kritikovala što ga ne uobročim, ja sam osluškivala njega, reagovala na svaki njegov zahtjev koji je bio, vjerovali ili ne, na pet minuta. I nije mi žao što sam samo njega slušala, što ga i dalje slušam i što ću ga slušati dok god ne bude spreman da se odvoji. Moja požrtvovanost je danas slika jednog jakog dječaka, zadovoljnog, srećnog, ispunjenog“, ponosno kaže Danijela.

Zauzvrat, Strahinja je, kako kaže, njoj poklonio slike za pamćenje -poglede, ručice koje je grle, lupkaju i štipkaju dok on uživajući sisa, osmijeh dok zubićima drži svoj „plijen“.

„Taj osmijeh meni u prevodu znači – hvala što na njima nađem utjehu kad sam razdražljiv, ljut, hranu kad sam gladan i ljubav tvoju koju na taj način osjećam“, ponosno kaže mama Danijela.

Najteži, ali i najljepši period

Ivana, koja je mama dječaka od skoro tri godine, ističe da je period uspostavljanja dojenja za nju bio najteži, ali i najljepši. Danas, kada je sve to iza nje, ne krije koliko je ponosna što je pored svih problema uspjela da doji bebu pune dvije godine.

„Želim da poručim svim mamama koje žele da doje, ali ne ide sjajno, da budu uporne, jer se isplati“, ističe Ivana.

Njena beba je po rođenju imala žuticu, ali i slomljenu kost, a ona nije bila na istom odjeljenju sa ostalim porodiljama, što je dodatno iskomplikovalo njihove prve zajedničke dane.

„Rijetko sam dobijala bebu na podoj, a on se zbog žutice teže budio i nije htio da prihvati dojenje. Dobila sam upalu grudi, ali ne i pomoć  medicinskog osoblja. To je nešto što bi zaista trebalo da se promijeni! Po dolasku kuci, uz pomoć patronažne sestre Sanele uspjela sam da smanjim stres i shvatim da imam dovoljno mlijeka“, priča Ivana.

Priznaje da je kao i mnoge mame i ona u nekim situacijama dolazila u iskušenje da bebi ponudi adaptirano mlijeko, ali je ipak istrajala u dojenju. 

„Kada naiđe period grčeva, kada je beba nervozna i plače, svaka majka pada u iskušenje da uključi bebi formulu, sumnjajući da je beba gladna. Tu treba istrajati, ali i imati podršku i biti uporan u što češćem i dužem dojenju. Srećna sam što nijesam tada slušala sve one koji su govorili – sigurno je gladan, daj mu adaptirano. Umjesto toga, imala sam ogromnu podršku supruga da nastavimo samo dojenje i izmlazanje mog mlijeka“, sjeća se Ivana.

Iz straha da je beba stvarno gladna, ponudila mu je svoje mlijeko na flašicu, što je on rado prihvatio. Nažalost, zbog svega toga, beba se navikla na takav način hranjenja, a ona je naišla na nove probleme i opet dobila ragade.

„Trebalo je dosta truda i vremena da izbacimo flasicu i vratimo se isključivo dojenju. Još jedan problematičan period smo imali kada se meni vratio ciklus, a danima prije toga mlijeko je gotovo nestalo. Nijesam znala šta je u pitanju i to je bio ogroman stres za mene. Bila sam uporna u izmlazanju električnom pumpicom kako bih podstakla stvaranje veće količine mlijeka. Kada su se hormoni smirili sve se vratilo u normalu“, kaže Ivana i dodaje da je najviše korisnih informacija našla na sama na internetu, od vršnjačkih savjetnica za dojenje udruženja Roditelji i sličnih grupa.

Uskoro, Ivana će postati mama još jedne bebe. Raduje se novom ciklusu dojenja, ali ovaj put se osjeća mnogo spremnijom za sve što je čeka.

Savjeti zlata vrijedni

Emina je dojila svog dječaka 15 mjeseci, a u tome joj je pomoglo ono što je naučila u Školi za trudnice, ali i podrška patronažne sestre kojoj se obraćaja kad god je bilo problema.

„U porodilište sam krenula sa nekim osnovnim znanjem oko dojenja koje sam stekla u Školi za trudnice. Bebu su mi donosili na tri sata i sestre su me učile kako da dojim bebu, mada sam ja već mogla primijenim ono što sam naučila. Po izlasku iz porodilišta, imala sam pomoć najbolje patronažne sestre Sanele. Ne samo da je dobar medicinski radnik, već je i veliki čovjek. Moje dijete je odlično napredovalo, a kad god sam imala neke nedoumice kontaktirala sam nju ili besplatnu podršku za dojenje“, ispričala je Emina, ističući da je i za nju dojenje bilo neprocjenjivo iskustvo.

Udruženje Roditelji objavljuje u toku Svjetske sedmice dojenja 10 priča majki koje su dojile ili su pokušale da doje djecu o tome koja im je podrška bila posebno važna ili ako je nijesu imale kakvu vrstu podrške su najviše priželjkivale. Tema ovogodišnje Sedmice dojenja je Zaštita dojenja: zajednička odgovornost, čija je ključna poruka da je dojenje od presudne važnosti za preživljavanje, zdravlje i dobrobiti svih, zbog čega je neophodno da bude zaštićeno u cijelom svijetu.