Martina, mama četvorogodišnje djevojčice, nije previše razmišljala o dojenju u toku trudnoće i zamišljala je da će biti uspostavljeno odmah nakon porođaja bez ikakvih problema. Međutim, na prve prepreke naišla je odmah po rođenju bebe i u prvim danima, jer mlijeko ni tri dana nakon carskog reza nije nadolazilo.

„Ništa se nije dešavalo iako sam ćerku, po savjetu babice, što češće stavljala na grudi. Tješila me je da je to zbog carskog reza i da će sve to doći na svoje kada dođemo kući. Mlijeko je nadošlo peti ili šesti dan, izmlazala sam se. Bradavice su mi bile uvučene i bolne, pa sam probala podoje sa silikonskim nastavcima i bez njih. Ćerka se već uveliko navikla na bočicu, svaki podoj bi se završio suzama, mojim i njenim“, sjeća se Martina.

Kao da prvi dani adaptacije na novu situaciju nijesu bili teški sami po sebi, dobijala je dobronamjerne savjete okoline kako je dojenje najbolje za bebu, kako mora da bude uporna i mora da doji…

Svaki pomen njenog dojenja doživljavala je kao šamar, odnosno kao poruku da ne želi svom djetetu najbolje, kao da je loša majka. Navodili su joj primjere drugih majki koje doje bez problema, dok se ona muči i samo njeno dijete neće da vuče.

“Kao da ja iz svojih sebičnih razloga ne želim da uspostavim dojenje. Kao šlag na torti, na sva moja preispitivanja beba je jako malo dobijala na težini i činilo mi se da je i za to zaslužna moja nesposobnost, a ne kako se kasnije ispostavilo alergija. Kombinovale smo dojenje i adaptirano mlijeko oko tri mjeseca. Onda je ona u potpunosti počela da bojkotuje dojenje i ja sam se pod svim tim okolnostima „slomila“ i odustala“, priča Martina.  

Iz današnje perspektiva, smatra da joj je nedostajalo podrške nekog sa strane, „neutralnog“, nekog ko nije iz porodice.

Kaže da joj je bio potreban neko ko bi je smirio i rekao joj da nije svako dojenje bajno i po p.s-u, da je u redu imati strahove i sumnje dok se ne snađeš u novoj životnoj ulozi.

„Sada, skoro četiri godine kasnije, čekam drugo dijete, psihički sam spremnija na teškoće koje me mogu snaći, ali ću definitvno istrajati u dojenju što duže. Ukoliko postoji neka vrsta psihološke podrške, veoma bih voljela da se posavjetujem sa nekim prije, a i nakon porođaja“, odlučna je Martina, iščekujući svoju drugu bebu.

Udruženje Roditelji objavljuje u toku Svjetske sedmice dojenja 10 priča majki koje su dojile ili su pokušale da doje djecu o tome koja im je podrška bila posebno važna ili ako je nijesu imale kakvu vrstu podrške su najviše priželjkivale. Tema ovogodišnje Sedmice dojenja je Zaštita dojenja: zajednička odgovornost, čija je ključna poruka da je dojenje od presudne važnosti za preživljavanje, zdravlje i dobrobiti svih, zbog čega je neophodno da bude zaštićeno u cijelom svijetu.