Iako je svoje prvo dijete dojila duže od godinu dana, Ana je tek prije dvije sedmice, kada se drugi put ostvarila u ulozi majke, shvatila koliko toga o dojenju nije znala. Priznaje da joj je nakon prvog porođaja, prije skoro sedam godina, nedostajala stručna pomoć, pa je sve bilo mnogo teže nego sada.

„Porodila sam se prije dvije nedjelje i dojim bebu, ali tek sada, poslije sedam godina, uočavam koliko stvari o dojenju tada nijesam znala. Poenta je da mi dijete nije bilo gladno ni onda, ni sada, ali ovog puta znam zašto i kako“, kaže Ana.

Nakon drugog porođaja patronažna sestra joj je pokazala kako se pravilno drži dijete za vrijeme podoja i zašto baš tako. Naučila je kada da bebi ponudi dojku i na koji način, a da ne napravi ragade. Sada, kaže Ana, zna i šta sve treba da radi da bi spriječila da dođe do mastitisa.

Nakon prvog porođaja falilo joj je edukacije, da neko dođe i pokaže joj šta da radi, da joj se, kako kaže, posveti.

„Bila sam mlada, 23 godine, završavala sam studije i nijesam imala vremena da pohađam školu za trudnice. Nijesam ništa znala o roditeljstvu osim da to želim. Nakon porođaja nijesam mogla da vidim sina 48 sati, jer sam imala temperaturu, pa su me držali u izolaciji. A jedina stvar koja mi je za vrijeme te izolacije prolazila kroz glavu bila je – moram da dojim. Moja majka je dojila četvoro djece i smatrala sam i tada da to apsolutno tako treba“, ističe Ana.

Prisjeća se da je bila sama i očajna i da je njena najveća briga nakon porođaja, u danima dok je bila odvojena od bebe, bila da li će mlijeko da krene.

Kada su joj dozvolili da vidi bebu, ispričala je babici svoje strahove.

„Tražila je da vidi dojke, pritisnula bradavice i krenulo je. Tada je sve bilo lakše, a uskoro su mi donijeli bebu na podoj. Napredovao je još u bolnici. Na prvoj kontroli, nakon 14 dana, imao je 500 grama više, isključivo dojenjem“, ponosno kaže Ana.

Sjeća se da su oboje uživali u dojenju, a za njenog dječaka majčino mlijeko bilo je omiljeno i nakon uvođenja čvrste hrane. Smatra da je  dala svoj maksimum, dojeći ga 14 mjeseci.

„A nije uvijek bilo baš lako, na samom početku sam imala ranice, a kasnije i upale dojki. Bez obzira na sve to, mislim da je dojenje najveći dar koji majka može pokloniti svojoj bebi. Zdravo je za bebu, a zdravo i za majku. Osim što nijesam imala ciklus tokom dojenja i time produžila vijek svojim jajnicima i odložila malo klimaks u budućnosti, još sam i smršala. Nikad nijesam bila mršavija i bolje izgledala“, zaključuje svoju priču Ana, uz poruku svi mamama da budu odlučne i doje svoje bebe.

Udruženje Roditelji objavljuje u toku Svjetske sedmice dojenja 10 priča majki koje su dojile ili su pokušale da doje djecu o tome koja im je podrška bila posebno važna ili ako je nijesu imale kakvu vrstu podrške su najviše priželjkivale. Tema ovogodišnje Sedmice dojenja je Zaštita dojenja: zajednička odgovornost, čija je ključna poruka da je dojenje od presudne važnosti za preživljavanje, zdravlje i dobrobiti svih, zbog čega je neophodno da bude zaštićeno u cijelom svijetu.