Ukoliko sami nijesmo medijski pismeni, ne možemo očekivati da to prenesemo djeci, a brojne su greške koje se mogu desiti na tom putu, poručuje profesor kreativnih industrija i komunikacija Nenad Vujadinović, ističući da je ključna riječ našeg vremena kontrola, ali ne nad djecom, nego nad medijima.

On je u toku nedavno održanog Surfuj sigurno Roditeljskog kutka pojasnio šta znači biti medijski pismen, ali i ukazao na niz zamki koje nam digitalna era nameće.

U nastavku prenosimo ključne poruke, koje je udruženje Roditelji objavilo u flajeru realizovanom u okviru saradnje sa Fakultetom političkih nauka i Agencijom za elektronske medije Crne Gore, u okviru projekta „Dijalog za budućnost: Unapređenje dijaloga i društvene kohezije unutar i između Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije“. U ovim zemljama projekat sprovode UNESCO, UNICEF i UNDP, a finansira Fond za izgradnju mira (UN PBF).

Kontrola je ključna, ali ne djece nego medija

Ovo je tek početak digitalne ere. Tek slijede stvari koje ne znamo kako će se razvijati i moramo svi pokušati da učinimo ono što je u našoj moći da zadržimo kontrolu. Ključna riječ našeg vremena je kontrola, ali ne nad djecom, nego nad medijima. Najvažnije od svega je da ih naučimo da oni uspostave kontrolu nad medijima. Zabranjeno voće je najslađe, pa ako kontrolišete djecu radiće stvari koje vi ne želite da oni rade. 

Trudite se da izbjegnete „zečiju rupu“

Velika je zabluda da imamo slobodu da biramo što ćemo da gledamo. Sve velike kompanije poput Googla ili Youtuba imaju logaritme, koji prate naše navike.

Ukoliko s vašeg kompjutera otkucate bilo koju frazu ili nešto što tražite daće vam jedne rezultate, ali kad to uradite na kompjuteru ili telefonu nekog prijatelja, rezultati će biti drugačiji. Oni pamte vaše navike i prepoznaju vaša interesovanja pa vam nude sadržaje za koje su sigurni da mogu da vas uvuku u takozvanu „zečiju rupu“. Zečija rupa podrazumijeva vrtlog informacija u kojem će oni kontrolisati što ćete vi gledati zapravo vremenom, a ne vi.

Vrlo se teško oduprijeti tome da ne uđemo u tu „zečiju rupu“. Svakome će se desiti da ga mediji nadvladaju i njegovu volju i da ga odvedu u tu rupu i tamo gdje ne bi trebalo. Ipak, dobro je da znamo da se to desilo, pa ćemo sljedeći put pokušati da kontrolišemo medije koliko možemo. 

Koje super moći imaju medijski pismene osobe?

Biti medijski pismen znači imati jasniju (ne jasnu jer je to nemoguće) predstavu o granici između stvarnog svijeta i onog koji su proizveli mediji. Možete da zamislite koliki je uticaj koji su proizveli mediji kada govorimo samo o jasnijoj granici, a ne o jasnoj. Biti medijski pismen podrazumijeva shvatiti na koji način treba koristiti medije i imati kontrolu nad njima, a ne dozvoliti njima da imaju kontrolu nad nama. To nikako nije lako.

Uzalud pričamo ako radimo suprotno

Ako se mi medijski ne opismenimo i mi ne naučimo na koji način treba da koristimo medije i da biramo sadržaj koji gledamo, naravno da će se to prenijeti na našu djecu. Djeca gledaju ne što roditelj priča, nego što roditelj radi. I ako biramo sadržaje na televiziji koji su bizarni a djeca sjede i sobi i gledaju, šta možemo da očekujemo?! Njima je potpuno prihvatljivo da gledaju te bizarne sadržaje. Problem je, kažu roditelji, što im je dijete mnogo na netu, a oni ne ispuštaju iz ruku telefon po čitav dan. Dijete gleda roditelja šta radi.

Medijskim sadržajima se može reći: Ne hvala

Postoje dvije velike industrije u svijetu koje koriste termin users ili korisnici za one ljude koji imaju neku zavisnost, a to su mediji i svijet narkomanije. I jedni i drugi ih zovu useri. To dovoljno govori samo po sebi koliko je teško i opasno.

Kada djeci kažete da ne treba da budu izloženi drogama, a izloženi su svakog dana na ulici, gdje im je neko može ponuditi, što im kažete onda? Kažete im to je opasno, to ne prihvataš i to je to. I medijskim sadržajima se može reći ne, hvala. Samo je mnogo teže odrediti koji je medijski sadržaj toksičan.

Ne zanosimo se – što jednom postavimo na mrežama ostaje tamo zauvijek

Moramo da znamo i mi i djeca da postoji jedna ogromna zabluda. Ta zabluda je da ako smo nešto napisali na društvenim mrežama ili smo nešto snimili, pa postavili i poslije ga skinuli ili izbrisali, ono je tamo negdje ostalo. Taj sadržaj zauvijek ostaje na društvenim mrežama. Ako to znamo drugačije ćemo razmišljati. Vi ste ga izbrisali, ali je ostalo dostupno na određenom nivou mreže. Ako znate da postoji ta opasnost, onda ćete paziti šta ćete reći.

Na internetu smo lažno nedodirljivi

Ako dijete zna da će dobiti sankciju jer je u školi reklo neku ružnu riječ, neće je reći, jer ne želi da se izlaže sankcijama. Čini im se da su na društvenim mrežama nedodirljivi, da im niko ništa ne može, zato što nemate direktno sankcije. Problem je u tome što se prati što mi radimo na društvenim mrežama i to se može sjutra upotrijebiti protiv nas. U stvari je mnogo gore kada uradite nešto loše na društvenim mrežama.