Koliko god roditelji željeli da zaštite djecu moraju ih izložiti nekim situacijama. To se odnosi i na korišćenje interneta, jer braneći im da se upoznaju sa tim svijetom, mogu prezaštiti djecu i time im nanijeti dodatnu štetu. Upravo je poenta da to isprobaju sada dok su sa nama, dok smo blizu njih, jer kada jednog dana odu od nas znaće da budu samostalni, poručuje psihološkinja Hana Hrpka iz Hrabrog telefona Hrvatske.
Ona je u toku nedavno održanog Surfuj sigurno Roditeljskog kutka podsjetila na značaj odnosa koje gradimo sa djecom i savjetovala roditelje na koji način da postave dobre temelje tih relacija i kako da budemo dobar primjer.
U nastavku prenosimo ključne poruke Hane Hrpke, koje je udruženje Roditelji prenijelo u flajeru realizovanom u okviru saradnje sa Fakultetom političkih nauka i Agencijom za elektronske medije Crne Gore, u okviru projekta „Dijalog za budućnost: Unapređenje dijaloga i društvene kohezije unutar i između Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije“. U ovim zemljama projekat sprovode UNESCO, UNICEF i UNDP, a finansira Fond za izgradnju mira (UN PBF).
Na netu ili na ulici, pravila ponašanja su ista
Učimo djecu da se sigurno ponašaju u parku, u gradu, na ulici, u školi ili vrtiću, a isto je i sa netom. Djecu apsolutno moramo naučiti pristojnom ponašanju. Kada smo u zgradi, liftu ili u prodavnici mi učimo djecu da pristojno dođu, pričekaju, puste starije, da ustanu starijem u javnom prevozu, da pozdrave komšije… Kod kuće ih učimo da nam pomognu u nekim kućnim aktivnostima… Sve su to stvari gdje učimo djecu nekim životnim vještinama, a s druge strane i vrijednostima. Isto tako učimo ih kako i da sebe zaštite, kako da sigurno koračaju ulicom, u školi da budu sigurni, pa i da se ponašaju na internetu. To nisu neke specifične i drugačije stvari kojima treba da ih učimo. Zapravo mi taj odnos i tu sigurnost gradimo od najmlađih nogu.
Prezaštićivanjem im možemo naštetiti
Neki roditelji zaista imaju veliki strah i zazor od interneta i uopšte od nekih socijalnih situacija i žele da zaštite svoju djecu. Tako će prezaštititi djecu i time im više naštetiti, jer neće znati da se sama nose sa nekim situacijama u životu. Moramo biti svjesni da našu djecu, koliko god ih volimo i želimo da ih zaštitimo, moramo izložiti nekim situacijama. Upravo je poenta da to isprobaju sada dok su sa nama, dok smo blizu njih, jer kada jednog dana odu od nas znaće da budu samostalni.
Djeca mogu bez uređaja
Pokazalo se da kada je dijete pred ekranima ono ih traži sve više i više. Kada im uvedete ograničenja, dosljedno, znaju proći dani da ih uopšte ne zatraže. To najbolje znaju oni koji su naprasno u jednom trenutku povukli granicu i rekli NE. Djeca itekako mogu bez uređaja i dobro je čak nekad isprobati i vidjeti kako će reagovati u takvoj situaciji. Burna reakcija se može očekivati u startu, ali će se roditelji ipak iznenaditi koliko će to bezbolno proći već sljedećeg dana.
Roditeljski strah od rečenice „dosadno mi je“
Jako puno roditelja se boji one rečenice: „Meni je dosadno“. Dječija dosada je užasno važna za razvoj djeteta jer samo tako može da upozna što voli, što ne voli, da razvije kreativnost, upozna sebe i šta mu odgovara. Kada čujete od svog djeteta tu rečenicu najbolje što možete napraviti je ništa. Apsolutno ništa. Pustite da se dijete samo izvuče iz toga.
Za adolescente važe neka druga pravila
Sa tinejdžerima možemo dogovoriti neka pravila u smislu da dok god su ocjene u redu i dok izvršava sve svoje obaveze i sve to stiže, može koristiti uređaj prema svojoj procjeni. U ovoj nekoj fazi dijete bi već trebalo samo da razumije i da zna koliko može biti na uređaju, a da sve stigne. Za doba adolescencije normalno je da odnos roditelja i djeteta na neki način postaje lošiji, jer su vršnjaci tada u fokusu, a započinje proces odvajanja od roditelja. To je normalan proces.
Kako pomoći djetetu koje je pretrpjelo nasilje
U slučaju da primijetimo ili da nam se dijete povjerilo ili na neki drugi način saznamo da je žrtva važno je da mu budemo na raspolaganju i da porazgovaramo, da ga ne okrivljujemo ni u kojem slučaju. Jedna od prvih stvari koja nam iz najbolje namjere može izletjeti je: „Što si stavljala sliku, da nisi ne bi ti se to dogodilo“. Okrivimo dijete, pa se ono zatvori i ne želi više da se povjerava u takvim situacijama. Prije svega u redu je biti tu, saslušati ga, osjetiti njegova osjećanja, pitati kako mu je i vidjeti kako možemo da mu budemo podrška.
