Piše: mr Aleksandra Vujović, psiholog
Svako dijete je jedinstveno, sa sebi svojstvenim tempom razvoja, snagama i interesima. Ipak, kada govorimo o nadarenoj djeci obično mislimo na onu djecu koja se nekim karakteristikama značajno razlikuju od svojih vršnjaka. Način na koji govore, razmišljaju ili se ponašaju obično znatno odskače od prosjeka.
Ove osobine postaju vidljive prilično rano u djetetovom razvoju. Roditelji često navode da njihovi mališani još od ranog uzrasta imaju puno energije, vrlo su radoznali, rano savladaju čitanje i računanje, imaju istančanu moć zapažanja, kao i vrlo bogat rečnik. Osim toga, karakteriše ih i posebna motivacija za rad koja se ogleda u njihovim specifičnim interesima, usmjerenosti prema cilju, kao i konstantna „glad“ za sticanjem novog znanja. No, to što su iznadprosječni u jednom aspektu kognitivnog funkcionisanja, ne znači da će biti jednako uspješni i na drugim poljima. Na primjer, neka nadarena djeca mogu pokazivati izuzetne intelektualne sposobnosti u rješavanju različitih problema i logičkom razmišljanju, neka nas mogu zadiviti brzinom i količinom znanja koje će prikupiti, dok će nas neka iznenaditi kreativnošću i količinom novih i originalnih ideja. Rijetkost je da je dijete nadareno u svim područijima.
Iako se u medijima i naučnim krugovima uglavnom govori o kognitivnom razvoju nadarene djece, nipošto se ne smiju zanemariti ni specifičnosti njihovog socio-emocionalnog razvoja. Činjenica da je intelektualni razvoj nadarenog djeteta daleko napredniji od njegovog emocionalnog, socijalnog i fizičkog može biti frustrirajuća i ponekad zbunjujuća za roditelje budući da isto dijete gotovo istovremeno može djelovati i napredno i nezrelo za svoju hronološki uzrast. Na primjer, nadareni petogodišnjak u jednom trenutku može razgovarati o problemu gladi u svijetu, a već u sljedećem se baciti na pod i plakati jer mora ići u krevet. Zato možemo reći da su izražene, duboke i snažne emocije više-manje pravilo kada je riječ o nadarenoj djeci.
Bilo da se radi o postavljanju beskonačnih pitanja i velikoj znatiželji, mnogo intenzivnijim emocijama od prosječnog djeteta ili povećanoj potrebi za kretanjem, ove osobine sasvim sigurno otežavaju svakodnevicu i nadarenom djetetu i njegovim roditeljima. U skladu s tim, nameće se pitanje, šta roditelji mogu učiniti?
Suočeni s izazovima na koje prethodno nisu pripremljeni, roditelji nerijetko imaju poteškoća da razumiju djetetove specifične potrebe i burne reakcije. Ono što je od ključnog značaja jeste razumjeti djetetovu hipersenzibilnost i ne pripisujuje razmaženosti, manipulaciji ili bilo čemu što može dovesti do toga da se dijete osjeća loše. Roditelji treba da shvate da je djetetova burna reakcija posljedica njegovog unutrašnjeg svijeta i da je dovoljno pokazati razumijevanje i prihvatanje („Tu sam za tebe, slušam te i važno mi je ono što doživljavaš“).
S druge strane, roditelji treba da promijene i svoja očekivanja. Umjesto da od svog djeteta svaki put očekuju da se ponaša savršeno i žele da prekinu nepoželjno ponašanje, nekad je sasvim dovoljno dati djetetu predlog i motivisati ga na neku drugu, poželjnu aktivnost. Na primjer, kada dijete počne da negoduje jer mu je dosadno da stoji i čeka u redu u prodavnici, roditelj može inicirati igru riječima i tako učiniti vrijeme zanimljivijim.
Naarena djeca često imaju vrlo visoka očekivanja od sebe i drugih i pritom mogu biti vrlo rigidna. S obzirom na da vrlo rano nauče da lako mogu da ostvaruju ciljeve bez mnogo truda i uloženog napora, kako odrastaju i time se suočavaju sa sve izazovnijim zadacima za čije rješavanje je potrebno ulaganje truda, nerijetko počinju da se osjećaju tužno i nezadovoljno. Razmišljanje po principu „sve ili ništa“ („Ako to ne mogu da napravim dobro, nesposoban/a sam“), perfekcionizam i strah od neuspjeha mogu izuzetno negativno uticati na njihovo samopoštovanje. Suždržati se od kritikovanja djeteta, biti konstantna podrška i pomoć u postavljanju realnih i dostižnih ciljeva, strategije su kojima roditelji mogu pomoći svojoj nadarenoj djeci.
Kako bi zadovoljili djetetove obrazovne potrebe i osbezbijedili podsticajno okruženje, roditelji bi prije svega trebalo da razgovaraju sa djetetom (Što bi volio da radiš u školi i van nje, Što bi želio da promijeniš, što nedostaje?). Nakon što prikupi sve potrebne informacije, roditelj može da razgovara sa vaspitačima/nastavnicima i zajednički dođu do najboljeg rješenja, kako za dijete, tako i za nastavnika. Osim toga, uključivanjem djeteta u aktivnosti van škole, tretiranjem svih školskih predmeta kao jednako važnih, uz neprekidno ohrabrivanje i podršku, roditelj može da pomogne svom nadarenom djetetu da ostvari puni potencijal.
Nažalost, ili na sreću, recept za idealno roditeljstvo ne postoji. Za odgajanje bilo kojeg djeteta, pa tako i nadarenog, potrebno je puno strpljenja, podrške i ljubavi. Biti prisutan, informisati se i osigurati otvoreno i stimulativno okruženje prve su stepenice prema uspješnom razvoju nadarenog djeteta.
