Piše: Zoran Milivojević, psihoterapeut
Ako je jedna osoba spremna da se žrtvuje zbog neke druge, to se često razumije kao vrhunski izraz ljubavi. Mnogi savremeni roditelji ljubav prema djetetu izražavaju upravo kroz žrtvovanje. Kao što je neko rekao: Djeca su danas jedina vrijednost zbog koje bi ljudi dali svoj život. Svakako da roditelji moraju da se odreknu mnogo toga u korist svoje djece, ali postoji jasna granica između odricanja i žrtvovanja: odricanje je konstruktivno, žrtvovanje je samodestruktivno.
Mnogi roditelji su zarobljenici “ideologije srećnog djeteta” jer vjeruju da njihovo dijete mora da ima srećno djetinjstvo kako bi odraslo u samostalnu i mentalno zdravu osobu. Za njih su roditelji dobri kada sve čine da usreće dijete i da mu stvore doživljaj voljenosti. Zadovoljstvo nastaje kada se nekome ostvari želja, a osjećanje sreće kada mu se ostvari neka od najvećih želja. Pored toga dijete ne razumije razliku između sebe kao osobe i svojih želja.
Podređeni malom gospodaru
Sve to vodi da se takvi roditelji podređuju djetetu, njegovoj volji i željama. Oni se nesebično žrtvuju za dijete u svom pokušaju da mu u svemu ugode. Kako djetetov otpor na pokušaje disciplinovanja doživljavaju kao mogućnost traume, oni povlače svoje zahtjeve i postaju nemoćni i popustljivi roditelji.
Ljudi koji zastupaju ovakav model vaspitanja u kojem je ono svedeno na pružanje ljubavi, bez disciplinovanja, žive u stalnom strahu da će dijete prestati da ih voli i zato mu dozvoljavaju da se ponaša kao mali tiranin. A ovi mali tirani znaju i da ogrebu, udare, ugrizu ili gađaju nekim predmetom roditelja kada nijesu zadovoljni njegovom uslugom. Već u prvim godinama djetetovog života odnos djeteta i roditelja može posmatraču izgledati kao odnos malog gospodara i njegovog odraslog roba.
A kada mali tiranin poraste, često postaje veliki tiranin. Iako je porastao, on ne želi da odraste i da preuzme odgovornosti za sebe i vlastiti život. Umesto toga ostaje u simbiozi sa roditeljima koji finansiraju njegove ili njene sve veće zahtjeve.
Kako se roditelj žrtvuje zbog djeteta, ono ga vidi kao žrtvu, to jest kao model odraslosti s kojim ne želi da se poistovjeti. Takav roditelj iz djetetove perspektive izgleda kao neko ko stalno radi, živi životom punim obaveza, bez dovoljno zabave i uživanja – kao negativan uzor. I zato ova djeca žele da žive po uzoru na likove iz medija i filma. Kako to velikoj većini nije moguće, osjećaju se neuspješno, često kriveći roditelje za svoje neuspjehe. A ko je kriv, mora da plaća.
U jednom slučaju odrasla kćerka tražila je od roditelja da joj ustupe veći, komforan stan u centru i da se presele u udaljenu neuslovnu vikendicu. I oni su pristali.
A kada se odrasli sin ili kćerka vjenča i kada dođu unuci, roditelj je zahvalan što mu je dozvoljeno da nastavi da služi mladu porodicu, od čuvanja djeteta, kuvanja ručka, spremanja do finansijskog pomaganja. U slučaju da neki put odbije, slijede emocionalne ucjene: salve uvreda, durenja i prekidanja odnosa.
Kao što tirani nemaju ni saosjećanje ni empatiju prema svojim podanicima, nemaju ih ni ova odrasla deca. U tom svjetlu treba gledati i na rastući problem nasilja nad starijima od strane njihove odrasle djece.
Priprema za samostalni život
Dok rečeno važi za roditelje koji su ekstremno razmazili djecu, roditelji koji prezaštićuju djecu u svemu vide preveliki rizik za njihovo nemoćno dijete. Njihova djeca su uplašena od života i svijeta izvan roditeljskog doma, tako da najčešće ostaju pasivna, bez socijalnih vještina, u trajnoj simbiozi s roditeljom. Njihov najveći strah jeste šta će biti nakon smrti roditelja i da li će moći da naslijede penziju.
Zašto roditelji sve to čine? Najjednostavnije rečeno iz osjećanja krivice. Oni su na samom početku preuzeli na sebe odgovornost za osjećanja svoje djece. Ako je dijete nesrećno, oni su krivi za to i dužni su da ga usreće. Oni sebe samoponištavaju držeći se uvjerenja da su djeca smisao njihovih života. Zagledani u djetetova osećanja, oni ne vide da je cilj svakog dobrog roditelja da pripremi dijete za samostalni život u ljudskom društvu. A da bi se to desilo, roditelj mora da prestane da bude odgovoran za odraslo dete jer jedino tako će dijete prihvatiti da je ono samo odgovorno za sebe i za vlastiti život. U jednom trenutku roditelj mora da podstiče i ohrabruje dijete da se odvoji od roditeljskog doma i da krene svojim putem.
Izvor: Politika
