Piše: Zoran Milivojević, psihoterapeut
Od pojave psihoanalize prije više od stotinu godina, opšte je prihvaćena ideja da nečije djetinjstvo u značajnoj mjeri određuje osobine odrasle ličnosti.
Transakciona analiza otišla je korak dalje jer tvrdi da svaki odrasli čovjek u sebi nosi svoje unutrašnje dijete, kao i da to dijete na osnovu svojih doživljaja i poruka koje dobija od roditelja stvara neku vrstu scenarija svog budućeg života. Međutim, mnogo je primjera da je neko imao užasno djetinjstvo, a da je izrastao u pozitivnu osobu. Drugim riječima, nečija nepovoljna prošlost ima uticaja, ali nikako nije direktni uzrok niti je opravdanje za nečije negativne osobine. Nijesu toliko važni ni negativni događaji koje je neko doživio u svojoj prošlosti koliko su važni iskrivljeni zaključci koje je ta osoba izvela iz ovih doživljaja. Upravo ti zaključci o sebi, drugima i svijetu, koje je osoba “naučila” služe kao pravila po kojima kasnije živi. Kada tokom odraslog života ljudi odbace zaključke za koje su se uvjerili da su pogrešni i zamijene ih ispravnim, tada njihova nepovoljna prošlost prestane da ih definiše kao osobe.
Linija života
Svako ko se osvrne iza sebe i pogleda liniju svog proteklog života može prepoznati raznorazne događaje i situacije u kojima se loše osjećao. To mogu biti nesreće, neuspjesi, odbacivanja, izdaje, razočaranja, raskidi, razvodi… Svaka od ovih situacija povezana je s nekim neprijatnim os.ećanjem: bijesom, stidom, strahom, tjeskobom, osjećanjem niže vrijednosti, ljubomorom, razočaranošću itd. Zato svako od ovih bolnih sjećanja stvara neku vrstu emotivnog čvora na liniji života.
Kako su emocije neka vrsta psihičke energije – ime dolazi od lat. e- i movere, što znači pokrenuti – svaki od ovih čvorova za sebe vezuje izvjesnu energiju koju oduzima od životne energije ili elana date osobe. Prema tome, što je više ovih emotivnih čvorova u nečijoj prošlosti, osoba je sa manje životne energije.
U dubini psihe ovi emotivni čvorovi funkcionišu kao psihički kompleksi. Svaki kompleks je sastavljen od određenog uvjerenja i emotivnog naboja. Kompleksi otežavaju svakodnevno življenje tako što se aktiviraju svaki put kada se u savremenom životu pojavi nešto što je slično sa sadržajem kompleksa. Sličnost osobu podsjeti na prošlost, oslobodi se emotivni naboj iz prošlosti, a njena reakcija na sadašnjost postaje ili pretjerano intenzivna ili neodgovarajuća na neki drugi način. Bez obzira da li to tumačimo psihičkom projekcijom ili regresijom osobe u neko prošlo stanje, kompleksi ometaju funkcionisanje u sadašnjosti.
Kako emotivni čvorovi vezuju i odvlače životnu energiju i zamagljuju pogled na stvarnost, oni su nešto čiji nastanak treba spriječiti ili ako su nastali, treba ih razmrsiti.
Najbolji način da se spriječi stvaranje ovih emotivnih čvorova jeste razgovor s drugim bliskim ljudima. Neprijatna osjećanja fokusiraju svijest na problem, zbog čega onaj ko ih doživljava gubi širinu i dubinu sagledavanja problema. Drugi su tu da osoba s njima “svari” datu situaciju, da je sagleda šire i dublje, da joj ne pripiše preveliku važnost. Iz svake negativne situacije može se nešto naučiti što je korisno, ali to novo znanje ne smije biti takvo da ograničava ili sužava izbore u novim životnim situacijama.
Sve ovo posebno važi za djecu. Roditelji po prirodi stvari dobro poznaju svoju djecu i mogu primijetiti da se dijete loše osjeća, da ga nešto muči. Njihov zadatak je da tada saznaju šta dijete muči i da mu svojim znanjem i odraslim razmišljanjem pomognu da datu situaciju “svari” kako ne bi nastao emotivni čvor.
Razgovor pomaže
Kada je riječ o odraslim ljudima koji imaju emotivne čvorove, uvek je najbolje razgovarati s nekim stručnim. Psihoterapija nije samo za poremećene, već i za ljude koji vode računa o mentalnoj higijeni. Isti efekat ima i razgovor sa nekim savjetnikom ili kompetentnim koučom. Samim tim što svoje doživljaje pretvara u reči, osoba počinje mnogo jasnije da razmišlja o bolnim sjećanjima.
Ako nema dobrog sagovornika, osoba može pomoći sama sebi. Vraćajući se i preispitujući svoje emotivne čvorove iz prošlosti, osoba ih može sagledati na novi način, šire i dublje, i tako im oduzeti važnost, čime smanjuje energiju zarobljene emocije. To je ono što se naziva rad na sebi. Svi oni koje muče povremena sjećanja na događaje koji su stariji od godinu i po, trebalo bi da se usmjere na razrješenje svojih emotivnih čvorova.
Izvor: Politika
