Piše: Zoran Milivojević, psihoterapeut
Kada ljudi ulaze u ozbiljnu vezu ili brak, oni u taj odnos “unose” i svoje prijatelje. Poslije izvjesnog vremena, uz možda nekoliko izuzetaka, njeni i njegovi prijatelji postaju zajednički prijatelji. Kada se nakon određenog broja godina dvoje odluči na raskid ili razvod, to emotivno zatrese i mrežu zajedničkih prijatelja. Razvodi i raskidi su tužni, zbog čega zajednički prijatelji često reaguju osjećanjem tuge što se završio jedan period zajedničkog druženja i življenja. Tipičan rezultat je da svako odnosi svoje lične prijatelje koje je unio u zajednički život.
Svaki prekid dubokog emotivnog odnosa, bilo braka, bilo ozbiljne veze, praćen je brojnim osjećanjima, od ljutnje, tuge, strepnje, pa sve do prezira i mržnje. Iako ljudi često govore da su se dogovorili da se raziđu, iza tog “dogovora” često se krije istina da jedno od njih napušta onog drugog koji bi želio da se odnos nastavi. Svaki razvod je rezultat raznoraznih sila, uvijek je kompleksna pojava, ali ljudi često žele da svu tu kompleksnost pojednostave i da stvari postave u crno-bijelom formatu i da jasno označe ko je kriv za razvod, a ko nije kriv.
Prebacivanje odgovornosti
Suština je u prebacivanju odgovornosti za neuspjeh braka ili veze na onu drugu stranu, uz negiranje bilo kakve sopstvene odgovornosti.
Na taj način nastaje pojednostavljena slika u kojoj jedna strana vidi sebe kao žrtvu, a drugu stranu vidi kao izdajnika, eksploatatora, manipulanta, nečasnog, nevjernog, nasilnika… Kada neko stvori takvu sliku, očekuje od rodbine i prijatelja da je prihvate i potvrde. Posebno kod onih ljudi koji osjećaju stid što nije uspjelo i koji misle da će drugi možda pomisliti da nije uspjelo zato što oni u nečemu nijesu dovoljno dobri. Zato osoba očekuje od bliskih ljudi da se opredijele, da zauzmu njenu stranu – stranu žrtve i da osude drugu stranu. Nekada je ovaj stav ucjenjivački: Ili si sa mnom ili si protiv mene.
Nije rijetko da osoba koja je uvjerena da je žrtva druge strane sprovodi jednu malu propagandnu kampanju ocrnjivanja druge strane kod svih zajedničkih prijatelja. Takođe nije rijetko ni da se prijatelji opredjeljuju i zauzimaju stranu žrtve, snažno osuđujući drugog partnera. Cijela stvar dobija na intenzitetu kada se ocrnjeni partner suprotstavi sličnom kontrakampanjom kod zajedničkih prijatelja, sa svojim argumentima prema kojima je on žrtva druge strane.
Najlošije je kada jedan od partnera traži od zajedničke djece da prihvate da je on taj koji je žrtva, a da je drugi partner loša osoba, i da djeca treba da zauzmu stranu i osude drugog partnera – mamu ili tatu. Ovo prisiljavanje djece da se opredijele i da osude jednog roditelja kod njih stvara strah da će biti odbačeni ako to ne urade, ali istovremeno i zbunjenost oko emotivne vezanosti za drugog roditelja. To je često uvod u trovanje odnosa i sindrom otuđivanja (alijenacije) kojim roditelj “žrtva” osvetnički sprječava drugog roditelja da ostvaruje svoje pravo na viđanje djece, kao i pravo djece da komuniciraju sa drugim roditeljem.
Iako je razumljivo da prijatelji zauzimaju stranu onih do kojih im je stalo, zauzimanje strana je primitivno i loše. Ako je razvod već komplikovan i težak, time što osoba dobija potvrdu prijatelja da ona jeste žrtva, ona postaje još više osvetnički agresivna. To težak razvod čini još težim.
Emotivna podrška umjesto osude
Nečiji zajednički prijatelji, kao i ljudi koji se razvode ili raskidaju treba da budu svjesni problema zauzimanja nečije strane tokom ili nakon razvoda. Prijatelji ne treba da zauzimaju strane, već da emotivno podrže osobu koja se razvodi na načine koji ne uključuju ocrnjivanje bivšeg ili bivše. Ljudi koji se razvode ne bi trebalo da obilaze prijatelje i da kroz jadanje i iznošenje prljavog veša očekuju da drugi prihvate njihovo crno-bijelo dokazivanje da su oni žrtva.
Dodatni razlog zašto treba odbiti ocrnjivanje druge strane jeste u tome što može doći do neočekivanog obrta: da se dvoje izmiri i nastavi s brakom ili vezom. U tom slučaju zajedničko druženje nakon izmirenja može biti toliko neprijatno za sve uključene da druženje prestane.
Iako je praksa traženja da se zauzme strana još uvijek raširena, stiče se utisak da je sve više onih koji se razvode civilizovano, zadržavajući prijateljske odnose koliko je to moguće, što je posebno važno onda kada su u razvod uključena djeca.
Izvor: Politika
