Trinaestogodišnja Katarina Peković iz Podgorice dobitnica je nagrade iz Fonda za kvalitet i talente, ali i desetomjesečne stipendije Ministarstva prosvjete. Njen odličan uspjeh u školi, optimizam i volja da ni u čemu ne zaostaje za vršnjacima, zaslužuju dodatni naklon, jer Katarina sve to postiže iz invalidskih kolica.
Iako od rođenja boluje od mišićne distrofije i ne hoda, ova djevojčica se hrabro nosi sa svim nedaćama. To najbolje znaju njeni roditelji, brat i sestra, koji su joj najveća podrška.
Učenica je osmog razreda OŠ “Pavle Rovinski”, a osim nagrade iz Fonda za talente i stipendije, osvojila je i specijalnu nagradu za najljepše pismo upućeno odraslima, na konkursu koje je Ministarstvo prosvjete organizovalo u saradnji sa Poštom Crna Gora.
U budućnosti Katarina bi, kako kaže, voljela da objavi knjigu, a već je smislila i naziv – Borba kroz život. Bila bi srećna kada bi i ovaj tekst o njoj bio vjetar u leđa za svu djecu koja imaju neki problem.
“Željela bih da ovo pročitaju i da se prijave na konkurse ravnopravno sa svim vršnjacima, da se bore i da se ne predaju. Uvijek treba da idu naprijed, rade na sebi i da uvijek budu pozitivni”, poručuje Katarina.
Njena majka Dijana Peković ne krije koliko je ponosna na uspjeh svoje djevojčice.
“Katarina je odličan đak i ima sve petice, psihički je jako očuvana. Uključena je u vannastavne aktivnosti koje može da obavlja, a to su Đački parlament i pojedine radionice. Od porodice ima punu podršku i zaista smo ponosni. Veliku podršku ima i od nastavnika, kao i od direktorke OŠ Pavle Rovinski. Da bi djeca prihvatila da je neko drugačiji od njih ključnu ulogu imaju roditelji. Jedino mi možemo da utičemo da bi djeca promijenila svijest i da bi prihvatili različitosti”, smatra Peković.
Prisjeća se da je Katarina često za 13 godina nailazila na nerazumijevanje vršnjaka.
“Naravno da ima i divnih. Djeca uostalom nikad nijesu kriva, nego roditelji treba da se pobrinu da nauče o toleranciji, prihvate drugačije, imaju razumjevanja i empatiju. Kao Katarinini roditelji mi smo uvijek tu da joj vratimo poljuljano samopouzdanje ako nekad padne, a uz nju su i brat i sestra koji su joj velika podrška i najbolji prijatelji”, priča Peković.
Ona dodaje da Katarini mnogo znači kada vidi da je neko prepoznao njen trud, rad i talenat.
“Nije lako učestvovati na nekim konkursima i rangirati se ravnopravno sa djecom, koja mogu i da sviraju, igraju, bave se sportom ili nekim drugim aktivnostima koje Katarina ne može da obavlja. Zato i ističem da ovaj uspjeh njoj zaista mnogo znači. Kao roditelji smo zaslužni za sve to, jer smo joj pružili neizmjernu ljubav i podršku. Samo takvim stavom možete ostvariti da vaše dijete odraste bez predrasuda, sa velikim samopouzdanjem i da bude srećno i zadovoljno svojim životom. Često kažemo da Bog daje najjačima poteškoće sa kojim mogu da se bore”, smatra Peković.
Težak period u Katarininom školovanju bio je tokom minulih deset mjeseci, kada je morala da pohađa online nastavu. Iako inače ima asistenta u nastavi, ostala je uskraćena za tu vrstu pomoći tokom online časova.
“Ovaj period pandemije je jako težak za nju, jer rijetko izlazi, kako bismo je sačuvali od virusa. Suprug i ja radimo, pa joj još teže pada što ne može da se druži i provodi vrijeme van kuće”, kaže Peković.
