Piše: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Pomalo zbunjujući naslov je zapravo parafraza poznate rečenice Sigmunda Frojda – Dijete je otac čovjeka. U toj njegovoj izjavi sadržan je smisao psihoanalize, da od toga kakav je neko bio kao dijete zavisi kakav će biti čovjek kada odraste. U našem naslovu smisao je da od toga kako je neko bio vaspitavan kao dijete zavisi kako će vaspitavati svoje dijete kada postane roditelj.

Brojna istraživanja su pokazala da je jedan od veoma važnih faktora koji utiče na oblikovanje nečijeg vaspitnog stila upravo način na koji je ta osoba bila vaspitavana tokom svog djetinjstva. U tom smislu postoje osobe koje su zadovoljne načinom na koji su ih odgajali njihovi roditelji i postoje one osobe koje nijesu zadovoljne načinom vaspitanja kojem su bile podvrgnute u svom djetinjstvu.

Dobar primjer se ponavlja

Oni koji jesu zadovoljni načinom na koji su ih vaspitavali njihovi roditelji ponavljaju isti taj način sa svojom djecom. Ako odemo više stotina godina u prošlost, tadašnji roditelji su s generacije na generaciju prenosili isti obrazac vaspitanja. U tom smislu se dati način mogao pratiti kao obrazac koji se prenosio generacijama i koji je bio dio tadašnjih kulturnih obrazaca, to jest tradicije. Rezultat je da u vrijeme kada nije bilo televizije i interneta, kao ni raznoraznih pedagoških priručnika, ljudi koji su bili nepismeni jednostavno su “znali” kako se djeca vaspitavaju.

Ovo objašnjavamo time da su djeca pamtila roditelje i njihova ponašanja da bi, kada i sama postanu roditelji, ponavljala dati obrazac. Psihički mehanizam koji u ovome učestvuje jeste poistovjećivanje, to jest identifikacija. To znači da bi onda kada odrastu nekadašnja djeca “aktivirala” sjećanja na roditeljske postupke, ali ovaj put ne iz pozicije djeteta, nego iz pozicije roditelja s kojim su se poistovjetili.

Pretpostavljamo da prenošenje ovih vaspitnih znanja nije bilo samo svjesno, već u najvećem dijelu nesvesno. Podrazumijeva se da nijesu ponavljali samo pozitivne djelove obrasca, već da su ponavljali i neke postupke koji su bili negativni ili koje bismo iz sadašnje perspektive ocijenili kao negativne.

Roditelji koji nijesu zadovoljni načinom vaspitanja kojem su bili izloženi kao djeca uglavnom ne žele da ga ponavljaju sa svojom djecom. Oni traže nove načine vaspitanja ili jednostavno vaspitavaju na način koji je suprotan onom vaspitnom stilu kojeg su doživjeli na svojoj koži.

Djeci je potrebno optimalno vaspitanje, što znači ljubav i disciplina. Oni koju nijesu bili vaspitavani optimalno, koji su na primjer dobijali disciplinovanje, ali im nije bila izražavana ljubav, često odlaze u drugu suprotnost da vlastitoj djeci daju ljubav, ali ne i disciplinu. Oni jednostavno smatraju da će, ako rade suprotno od načina vaspitanja koji su zamjerili svojim roditeljima, vaspitavati pravilno. Ono što ne znaju to je da postoje i “suprotne greške” u vaspitanju.

Nekada roditelji u vlastitom djetetu vide sebe kao dijete, a onda vlastitom djetetu nesvjesno pripisuju one potrebe koje njima nijesu bile zadovoljene u djetinjstvu. Drugim riječima, oni ne vide samo stvarne potrebe djeteta, nego mu pripisuju “višak” potreba projektujući sebe kao dijete u vlastito dijete. Na primjer, ako u djetinjstvu nijesu smjeli ili nijesu mogli da jedu čokoladu, onda vlastito dijete stalno nutkaju čokoladom.

Dupla doza ljubavi

Ako nijesu dobijali ljubav u djetinjstvu, onda svakodnevno vlastitom djetetu izražavaju “duplu dozu” ljubavi.

Ako se malo dijete ponaša problematično, onda pretpostavljamo da je to posljedica neadekvatnog načina vaspitanja kojem je izloženo. Jedan način rada jeste da se preispita vaspitni stil roditelja, da se identifikuje šta roditelj pogrešno radi, to jest šta ne radi, a trebalo bi da radi. U “terapiji vaspitnog stila” često otkrivamo da, na primjer, roditelj koji “ne može” da djetetu postavi granice ili da ga prinudi na neku korisnu aktivnost zapravo ima otpor da liči na svoju prestrogu mamu ili tatu. Ljudi koji su svojim roditeljima zamjerili na načinu na koji su ih vaspitavali nesvjesno odbijaju da čine isto što i njihovi roditelji i u onim situacijama u kojima je razumno da upravo to čine. Od njih povremeno čujemo: Uplašim se kada sebe uhvatim da ličim na svoju mamu.

To kako vaspitavamo našu djecu nije samo važno za njihov pravilan razvoj, već će se odraziti i kako će ona kada porastu vaspitavati naše unuke. Zato vaspitavajmo optimalno.

Izvor: Politika