Piše: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Nekadašnja klijentkinja zove telefonom, uplakana, zabrinuta za mentalno zdravlje svog brata koji je u kasnim dvadesetim – sumnja da je obolio od šizofrenije. Razlog je što je bratu ustupila stan, i kada je poslije godinu i po dana prvi put došla u posjetu, nakon što je brat više puta odlagao njen dolazak, u stanu je zatekla haos – totalni nered. Na podu u kuhinji preko sedamdeset kutija u kojima se dostavljaju pice, sudopera prepuna prljavih sudova koji mjesecima nijesu oprani, desetak punih velikih kesa za đubre iz kojih se širio neprijatni miris, prljavi podovi, više gomila prljavog rublja razbacanih po podovima prostorija, posteljina na krevetu koja nije mijenjana mjesecima, samo su neke od stvari koje je opisala.

Na sreću, nije bila riječ o teškoj duševnoj bolesti, već o sindromu nereda, tačnije sindromu neurednog doma (eng. mess house syndrome).

Život među smećem

Objašnjenje za ovakav nered u prostoru u kojem neko stanuje često je veoma jednostavno. Kada mlada osoba koja nije stekla naviku održavanja reda i higijene počne da živi samostalno, ona ne uređuje prostor, ne pere, ne čisti, ne iznosi smeće iz prostora. Tokom vremena stepen nereda se povećava, tako da za nekoliko mjeseci u prostoru nastaje totalni nered.

Tipično je da osobi ovaj nered ne smeta, ali je svjesna da će je drugi zbog toga osuditi, tako da izbjegava da je neko posjeti. Ovaj sindrom se odnosi na prostor u kojem se živi, tako da sama osoba može održavati ličnu higijenu i paziti da se lijepo oblači, ali postoje i oni koji su neuredni i kada je u pitanju lična higijena i način oblačenja. Pored onih koji kontinuirano žive u totalnom neredu, postoje i oni koji na svakih nekoliko mjeseci krenu u jednodnevnu herojsku akciju uređivanja prostora, da bi u međuvremenu živjeli u neredu.

Sindrom nereda treba razlikovati od jednog sličnog sindroma, a to je sindrom skupljača ili tačnije “zgrtača” (eng. hoarding syndrome). To su ljudi koji u prostoru u kojem žive gomilaju nepotrebne stvari, za koje misle da će im možda jednom zatrebati. Postoje oni koji ne bacaju stvari, koje su godinama kupovali, a koje decenijama gomilaju u prostoru, kao i oni koji u svoj prostor donose odbačene stvari drugih ljudi za koje smatraju da bi nekada mogle biti korisne i da ih je šteta baciti. I u ovom slučaju prostor u kojem žive postaje potpuno neuredan i liči na neki magacin ili otpad.

Dok su “zgrtači” osobe koje su često u djetinjstvu doživjele teško siromaštvo, nemaštinu ili proživjele neki rat, “neuredni” su kao djeca bili ili zanemareni ili razmaženi. U oba slučaja “neurednima” njihovi roditelji nijesu pomogli da razviju naviku održavanja reda i higijene ličnog prostora.

Razvijanje djetetovih navika, uključujući naviku održavanja lične higijene i reda, veoma je važan dio roditeljske uloge. Ovaj dio vaspitanja nužno ide kroz konflikt volje roditelja i djeteta. Svako malo dijete želi da radi ono što je prijatno, a ne želi da radi ono što je neprijatno (princip prijatnosti). Roditeljevo “Moraš!” uči ga da postoje korisne neprijatnosti, što se svodi na rad. Sve dok dijete ne razvije naviku, ono će se protiviti zadatku i obavezi ili je odlagati na što duži period. Kada je roditelj uporan i dijete konačno prihvati da mora da nešto radi, prestaje djetetov otpor prema obavezi i nastaje navika. Prema tome, insistiranje roditelja da dijete pospremi igračke nakon igre, da spremi krevet nakon ustajanja, da kao odrasli daje doprinos u uređenju stana i slično, doprinosi razvijanju navike uređivanja.

Kao što je moguće da roditelji “štede” dijete aktivnosti uređivanja, tako je moguće i da pretjeruju u drugom pravcu i da zahtijevaju pretjerani stepen uređenosti. Ono dijete kojem je neko drugi uređivao prostor, bilo mama, bilo kućna pomoćnica, neće razviti ovu naviku. Neće je razviti ni ono dijete koje je živjelo u neuređenom prostoru i od koga takođe niko nije zahtijevao da ga uređuje.

Pravilo za život

U ovom kontekstu treba shvatiti jedno od pravila za život, psihologa Džordana Pitersona “ratnicima za socijalnu pravdu”: Prvo uredi svoju sobu, pa tek onda kreni da se boriš za bolji svijet.

Za kraj da napomenemo da je socijalna služba nedavno oduzela troje djece majci koja je najvjerovatnije patila od ekstremnog sindroma kućnog nereda.

Šta je bilo s bratom? Promijenio se nakon što su mu pomogli da sredi stan, a zatim jednom sedmično dolazili u kontrole.

Izvor: Politika