Parovi u Crnoj Gori koji se bore za potomstvo suočavaju se sa brojnim problemima – podrška države nije, kako smatraju, dovoljna, niti se vide konkretni potezi da se prate dostignuća zemalja u regionu. Centar za oplodnju ne postoji, niti nacionalni registar, a o trošku države odobrena su tri VTO postupka. Ipak, troškovi su i u tom slučaju mnogo veći, jer mnoge analize nijesu besplatne.

U svijetu se od danas obilježava obilježava Evropska nedjelja (ne)plodnosti. Ove godine se poziva na jednakost u pristupu procedurama za liječenje neplodnosti širom Evrope, ali i na bolju informisanost.

Prema riječima Žane Mihaljević, koja je direktor i osnivač Fondacije I ja imam pravo da budem mama, nameće se pitanje da li naša država podržava pravo svih da pokušavaju da imaju dijete.

U Fondaciji smatraju da treba odobriti veći broj pokušaja vantjelesne oplodnje i ukinuti starosnu granicu. Apeluju na roditelje da im se pridruže u pozivu na jednak, pošten i siguran pristup tretmanima za poboljšanje plodnosti i pravo da se svi ostvare u toj ulozi.

Dosadašnje inicijative i predlozi Fondacije nijesu naišli na razumijevanje nadležnih u Ministarstvu zdravlja.

“Uputili smo apel, a zatim i pismo ministru zdravlja, ali odgovora nije bilo”, rekla je MIhaljević.

Kako je istakla, država bi trebala da obezbijedi finansiranje svih linija tretmana plodnosti (besplatne VTO bez ograničenja u broju pokušaja i starosnoj granici, besplatne vto terapije, tretmani i testovi za mušku neplodnost, dostupnost doniranih jajnih ćelija, embriona).

“I kada država finansira proces, dešava se da se premaše iznosi besplatnog, jer je terapija nedovoljna i ograničavajuća tako da se parovi/pojedinci često susrijeću sa dodatnim troškovima. Takođe, niko ne informiše parove i pojedince kada se odluče da uđu u proces da će ih dodatno koštati veći broj analiza, nalaza i  suplemenata.  Jedan postupak u cjelosti sa terapijom košta tri do tri i po hiljade eura u Crnoj Gori. U inostranstvu je cijena od 7 do 10 hiljada eura, u zavisnosti od dijagnoze i potrebe za dodatnom terapijom”, rekla je Mihaljević.

U Crnoj Gori ne postoji centar za vantjelesnu oplodnju, pa su građani, kako smatra ona, uskraćeni za brojne pomoći i pogodnosti koje bi im takva ustanova omogućila.

“Trenutno je sve svedeno na jedno Odjeljenje humane reprodukcije u Bolnici Danilo I na Cetinju i par privatnika sa kojima Fond sarađuje. Smatramo da to nije  dovoljno. Nedovoljan je i broj pokušaja VTO. Potreban je SOS telefon psihološke pomoći za težak period VTO procesa za parove/pojedince, kao i služba informisanja gdje bi svi građani bili upućeni na mogućnosti rješavanja svojih zdrastvenih problema. Takođe je značajno raditi na smanjenju dokumentacije kao pripreme za VTO”, ukazuje Mihaljević.

U Crnoj Gori je o trošku Fonda za zdravstvo trenutno omogućeno finansiranje tri pokušaja vantjelesne oplodnje.

“S obzirom na to da smo u Crnoj Gori prva organizacija ovog tipa naišli smo na dobar odziv javnosti. Možda nije pravi trenutak zbog situacije u zemlji i formiranja Vlade, ali bićemo strpljivi i reagovaćemo blagovremeno. Potrebno je približiti se postignućima u zemljama u regionu i njihovoj inplementaciji zakona. U Srbiji je od 15. juna 2020. dozvoljen neograničen broj pokušaja na račun Fonda, za sve parove/pojedince, kao i ukidanje starosne granice za žene. Smatramo da sa našim dobro postavljenim Zakonom trebamo zajednički raditi na njegovoj implementaciji u što bržem roku”, istakla je Mihaljević.

Među ciljevima Fondacije je i da se uvedu minimum tri nestimulisana postupka o trošku RFZO. Riječ je o vantjelesnoj oplodnji u prirodnom ciklusu. To je, objašnjava Mihaljević, najbolji način da se na prirodan način pomogne prirodi, bez stresa, rizika od višeplodnih trudnoća i bez hormonskih preparata.

“Fokus je na jednoj kvalitetnoj jajnoj ćeliji koju organizam proizvede – stvori bez hormonskih preparata. VTO u spontanom ciklusu je veoma slična standardnom VTO postupku samo bez hormonskih preparata za stimulaciju jajnika. Lijek koji se jedino koristi u spontanom ciklusu je humani gonadotropin i sve u cilju pripreme jajne ćelije za aspiraciju. Pacijentkinji se tokom ciklusa prati rast prirodnog folikula ultrazvukom i određivanjem nivoa hormona koji produkuje folikul. Kada folikul dostigne odgovarajuću veličinu tada se pristupa punkciji folikula i aspiraciji jajne ćelije. Ukoliko je jajna ćelija zrela i kvalitetna za dalji postupak, nastavlja se sa laboratorijskim praćenjem i postupkom koji je isti kao kod stimulisanog ciklusa. Ako do oplodnje dođe može se raditi embriotransfer “, kazala je Mihaljević.

Prednosti takvog postupka u odnosu na stimulisani  su brojne, a kako navode iz Fondacije, jeftiniji je, eliminasan je rizik od hiperstimulacije – ozbiljnog neželjenog efekta vantjelesne oplodnje, smanjen je rizik multiplih trudnoća, a manje je i stresa. Značajna prednost u odnosu na stimulisan postupak je taj što nije potrebna pauza do sljedećeg postupka u slučaju da nije došlo do trudnoće.

Mihaljević ističe i važnost donošenje i učestvovanja u izradi zakona o surogat majčinstvu, kao i borbu sa muškim sterilitetom. 

“O muškom sterilitetu se u Crnoj Gori ćuti. Žene su i slobodnije da odu kod ginekologa, ali zato naši sugrađani – muškarci još nijesu oslobođeni predrasuda i stida da treba poći kod ljekara i potražiti pomoć. Nepostojanje centra za vantjelesnu oplodnju u Crnoj Gori je dodatno doprinijelo problemu muškog steriliteta. Mnogi odlaze kod urologa tek u kasnijem starosnom dobu kada se javljaju medicinski problemi vezano za urinarni trakt, bolesti prostate itd. O muškoj neplodnosti se i ne govori, a neinformisanost to znatno otežava. Muškarci, partneri, prolaze takođe bezbroj medicinskih istraživanja, nalaza koji prilično koštaju. Cilj Fondacije je takođe da se olakšaju uslovi i obezbijedi dostupnost liječenja muškog steriliteta.”, naglasila je Mihaljević. 

Koliko parova i pojedinaca se trenutno u Crnoj Gori bori sa neplodnošću nije poznato, jer nacionalni registar ne postoji. Prema riječima Žane Mihaljević, osnivanje registra je jedan od ciljeva Fondacije, jer se ne može doći do statističkih podataka koji su veoma važni. Osim toga, nepoznanica je i koliko parova odlazi u inostranstvo da bi se pokušali ostvariti kao roditelji.

“Imamo još jedan važan problem, a to je doniran genetički matetijal za parove/pojedince koji su prinuđeni da ga koriste zbog bolesti i nemogućnosti. Podataka je malo, a problema sa kojima se parovi/pojedinci susrijeću je mnogo”, smatra Mihaljević.

U Fondaciji smatraju da treba angažovati javni sektor u pružanju boljih informacija o plodnosti i neplodnosti, obezbijediti SOS telefon za psihološku pomoć onima koji se bore za potomstvo, a potrebno je kroz kampanje raditi na uklanjanju stigme koja povezana sa neplodnošću.

Mihaljević navodi da se i njihova NVO priključila kampanji evropskog krovnog udruženja borbe protiv neplodnosti Europe Fertility.

Kampanja pod sloganom “Neplodnost-tabu tema? Više NE! naišla je na snažne i brojne reakcije, pa u Fondacija, čiji je osnivač osim Mihaljević i Slobodanka Boba Aleksić, a članice UO Marina Đurović i Katarina Prvulović, ocjenjuju da je to znak da se svijest građana budi.

“Našim zalaganjima, pričom o problemima i iskustvima ljudi koji se bore sa neplodnošću trudićemo se da smanjimo neinformisanost i neznanje. Naš cilj je da djece bude sto više u danima kada doživljavamo da je u većini opština veći mortalitet nego natalitet. Zabrinjavajući su i podaci da je u prošloj godini 2019. izvršeno 1.000 abortusa samo na osnovu pola djeta”, rekla je Mihaljević i pozvala građane da se upoznaju sa njihovim kampanjama na youtube kanalu

https://www.youtube.com/channel/UCTEnSamQZQ28dIzV_RowLxg

Njihovu  inicijativu da se omogući više besplatnih oplodnji u Crnoj Gori možete podržati i potpisivanjem PETICIJE