Radni dan prosvjetnih radnika u Crnoj Gori od početka školske godine jako je naporan i iscrpljujući, a sa obavezama u školi teško uslađuju vrijeme za porodicu, posebno oni koji imaju djecu. Među njima je i profesorica razredne nastave u Osnovnoj školi “Radojica Perović” Ivana Ulićević, majka troje djece, koja kaže da zbog svega osjeća da posustaje u ulozi majke i domaćice, zbog čega ima grižu savjesti.

Njeno dvoje djece ide u različite smjene, a treće prati isključivo online nastavu. Njihove obaveze i njeno radno vrijeme koje traje skoro 6 sati, bitno utiču na usklađivanje porodičnih obaveza. Nije joj jednostavno da iskontroliše rad djece kod kuće, a dodatni stres joj izaziva briga o njihovim obrazovnim postignućima i održivosti kontuiniranog i kvalitetnog rada.

Mnogi posvjetni radnici sedmično imaju 30 do 36 časova, a uz to i konsultacije i pismene provjere znanja.

“To je jako zahtjevno i teško izdržljivo. Ako uzmemo u obzir i par sati svakodnevne pripreme za časove lako je zaključiti da naš radni dan nema kraja. Kada noću razmišljam o proteklom danu, zaključujem da moja djeca, a imam ih troje, osnovnoškolskog uzrasta su željna mog toplog osmijeha, nježnog zagrljaja i porodičnog okupljanja”, priča Ulićević za portal Roditelji.me.

Smatra da su oni koji su osmislili aktuelni model učenja ponajmanje brinuli o potrebama prosvjetnog radnika, pa se prosvjeta trenutno drži na staklenim nogama.

“Imali su pregršt vremena da detaljno osmisle i uvide prednosti i mane ovog modela za sve subjekte nastavnog procesa. Očigledno da nisu bili uključeni pedagozi, psiholozi, prosvjetni radnici, već najvjerovatnije ekonomisti”, ocjenjuje Ulićević.

Prema njenim riječima, najprikladnije bi bilo da nedelju ili dvije, pola odjeljenja ide redovno na nastavu od 45 minuta, a druga polovina da prati časove online i tako naizmjenično. Time bi se rasteretila i uprava i radno osoblje, jer organizovanje rada u ovakvim uslovima je složeno s obzirom na to da treba uskladiti i termine za konsultacije, pismene zadatke, kazala je Ulićević i dodala da u sadašnjim okolnostima časovi koji se emituju na TV-u nemaju neki značaj.

Njene kolege odlaze na bolovanje iz više razloga. Jedan od njih je umor i iscrpljenost, koji izazivaju psiho-somatske poremećaje.

“Među nama ima i hroničnih bolesnika koji ne bi smjeli biti izloženi riziku obolijevanja, a takođe imamo i kolega koji su zaraženi ili u izolaciji zbog obolijevanja člana porodice. Održati nastavu u velikom odsustvu kolega je ogroman problem i mogu reći da se prosvjeta drži na staklenim nogama”, upozorava Ulićević.

Odsustvo ozbiljnosti i odgovornosti pri kreiranju ovog modela, kako je naglasila, govori da se rad, trud i pregalaštvo prosvjetara ne cijeni.

Jednako se, kako dodaje, trebalo razmišljati da će veliki broj časova biti preko norme i da će biti potrebno pronaći izvore finansiranja kako bi se nadomjestio taj rad.

Kada je riječ o savladavanju gradiva i mogućim propustima koje će generacije imati zbog ovog modela školovanja, Ulićević smatra da djeca koja pohađaju nastavu u školi mogu uz odgovoran rad steći predviđeno znanje.

“Najveće posljedice vidim kod polumaturanata i maturanata koji rade online u kontinuitetu, a čekaju ih i završni ispiti. Oni su baš u problemu i osjetiće vaspitno-obrazovni deficit, a takođe i socijalna distanca od vršnjaka ostaviće traga i mrlju na najljepše školske dane”, ističe Ulićević.